Četvrto poglavlje

2.2K 52 2
                                    

Leyla P. O. V.
"Nije moguće! Ne mogu ti to učiniti sopsteni roditelji?",dramila je Džesika. Sjedimo u kafiću,a ona je vikala na sav glas. Možete pretpostaviti da sam im rekla sve o Victoru i "planu" da mu mi nađemu kuću ili šta već. Sve detalje ću saznati sutra ujutro na sastanku.
"Iskreno Leyla, ovaj put ću se složiti sa Džesikom. Ne razumijem zašto tvoji roditelji uporno potenciraju da se viđaš sa Victorom kada znaju šta ti je napravio. Nemoj ne pogrešno shvatiti, volim gospođu Emy i gospodina Rodžera, ali ne shvatam njihovo ponašanje.",rekla je mirno Lisa ispijajući svoju toplu čokoladu koju je prethodno naručila. Topla čokolada je njeno omiljeno piće od petog razreda, pa do dan danas.
"Oni ne znaju.",rekla sam i skrenula pogled u stranu kako ne bih uhvatila njihov optužujući pogled. Zagledala sam se u limunadu ispred sebe.
"Oni, šta?",ponovo se javila bijesna Džesika, ali je sva ljutnja sada bila usmjerena na mene.
"Kako?",zbunjeno je promrmljala Lisa. Teško sam uzdahnula, a onda sramežljivo pogledala svoje, i više nego zbunjene, drugarice.
"Nikada im nisam rekla.",potišteno sam slegnula ramenima, a one su me i dalje gledale u nevjerici.
"Nisam htjela da se brinu. Osjećala sam se poput najveće budale na svijetu, nisam htjela da oni to znaju. Željela sam oduvijek da moji roditelji budu ponosi na mene. Ne bi to bili da su znali da sam se zaljubila u najboljeg prijatelja i da sam noći provodila gušeći se u suzama.",rekla sam i ponovo spustila pogled.
"Oh, dušo.",rekla je Džesika i privukla me u medvjeđi zagrljaj. Ubrzo nam se pridružila Lisa. One i njihovi zagrljaji... Lakše mi je kada znam da ih imam kraj sebe.

"A sada kada znamo zašto se tvoji roditelji tako ponašaju, vrijeme je da smislimo plan cure.",rekla je Lisa i namignula nam.
"Plan?",pitale smo Džesika i ja u glas, zbunjene situacijom.
"Pa nećeš se valjda pojaviti tamo i početi plakati kada ga ugledaš?",rekla je Lisa i tada smo razmijenile znacajne poglede, jedme od onih koje samo mi cure razumijemo.
"Imaš pravo.",rekla sam.
"Totalno.",dodala je Džesika i uzbuđeno pljesnula rukama, "Ovo će biti zabavno."
Nasmijale smo se njenom djetinjstvom ponašanju i nastavile uživati u laganoj večeri u našem omiljenom restoranu usput razrađujući plan.

"Dakle, sve je dogovoreno.",rekla je Džesika ozbiljno kao da se radi o smrtnoj presudi.
"Otići ćeš tamo i zablistati",rekla je Lisa uz širok osmijeh.
"Shvatit će da je budala što te ikada ostavio.",nastavila je Džesika pucketajući prstima.
"Bit ćeš hladna i ponašati se kao da je jos jedan obični klijent.",rekla je Lisa.
"Nemojte zaboraviti, crveni ruž je dobitna kombinacija.",rekla je Džesika i namignula mi. Kimnula sam glavom hvatajući informacije kojim su me bombardirale cijelo veče.
"I što je najvažnije, nema tuge i priče o prošlosti. To je za tebe završena priča.",rekla je Lisa ozbiljno.
"Tako je!"složile smo se sve u glas.
"Ti si sad nova žena!",rekla je Džesika.
"Tako je!",rekle smo u glas i dodirnule se prstima što je bio nas pozdrav i zaštitni znak.
"Bit će to stvarno zanimljiv sastanak.",uzbuđeno je rekla Džesika.
"I obavještavat ćeš nas o svim detaljima."rekla je Lisa i smrtno me ozbiljno pogledala.
"Obećavam.",rekla sam i podigla ruke u vis u znak predaje. Nakon jos par usputnih savjeta, svaka se zaputila svojoj kući.

Kada sam stigla, već je bilo deset sati navečer. Kapija je bila zatvorena.
"Super.",mrmljala sam dok sam koračala ka teškoj kapiji u svojim novim lakiranim salonkama. Pokušavala sam otvoriti to čudo, ali brava kao da nije radila. Iznervirano sam uzdahnula i lupila po kontrolnoj tabli. Krivi potez! U tom trenu teška kapija počela se otvrati sama, a njen je teški točak prešao preko moje noge.
"Čovjeke!",uzviknula sam i brzo se odmaknula. Kada sam pogledala u svoju nogu, preko moje nove crvene salonke bio je crni trag,a u prstima sam osjećala pulsirajuću bol.
"Dobro si?",čula sam glas od kojeg su trnci prošli mojom kičmom.
"Ja... Šta ti radis ovdje?",zauzela sam svoj ratoborni stav i pogledala ga ljuto. To nije bila pametana ideja jer me noga toliko boljela da sam osjetila da ću pasti na pod. Oslonila sam se na drugu nogu,a rukom na auto. Bol je bila užasno jaka, ali on to nije morao znati.
"Trebao sam tvom ocu dati neke papire. Jesi dobro?",rekao je i prišao mi. Tada sam već bila potpuno oslonjena na haubu auta.
"Ne prilazi mi!"rekla sam ljutito,rukom držeći svoju nogu. Nije me poslušao, čak šta više, prišao mi je i ruke stavio na moj struk. Bio je toliko blizu da sam osjetila toplotu njegovog tijela.
"Šta to radiš?",promrljala sam kada me poput pera odigao od zemlje i stavio da sjedim na haubi automobila.
"Daj da vidim",govorio je tiho dok je skidao moju salonku. Nije se samo on iznenadio kada je ugledao moje modre prste, nego i ja sama.
"O čovječe",rekao je tiho i brzo, poput psovke.
Tada su se njegove ruke ponovo našla na mom struku, a kada me podignuo nisam znala šta se dešava. Toliko se toga dešavalo u mojim mislima. Jesam li ljuta? Ili mi se vrti od njegovog dodira? Možda je to ipak od bola u nozi? Nikad neću saznati...

Mahinalno sam obgrlila rukama njegov vrat kada me počeo nositi ka kući.
"Šta ćeš napraviti?",rekla sam glumeći ljutnju.
"Budi tiho, smotanko.",rekao je zabrinuto. Da nisam toliko ljuta na njega zbog svega, to bi mi bilo slatko. Ma, koga ja lažem, bilo mi je za poludit od trena kada je progovorio! Kakav utjecaj on ima na mene?!
Laktom je otvorio vrata i nastavio me nositi do dnevnog boravka.
"O Bože, šta joj se desilo?",rekla je moja majka sva u panici. Otac je brzo odložio svoje naočale na sto i prišao nam.
"Dušo, šta je bilo?",pitao je.
"Ništa strašno,nemojte brinuti."rekao je Victor i polako me spustio.
"Nevolje s ogradom.",promrmljala sam tiho na što sam čula Victorov smijeh kraj mog uha.
"Možete li mi reći gdje stoji prva pomoć?",pitao je moje roditelje.
"Ja ću je donijeti.",rekla je mama.
"Hvala.",rekao je i uz kimanje glave pošao u kuhinju. Ubrzo se vrati sa hladnom oblogom.
"Ovo će pomoći da smanji otok i crvenilo.",govorio je dok je stavljao oblogu na moju nogu.
"Au.",zajaukala sam kada je hladna obloga dodirnila užareno mjesto na mojim prstima.
"Šššš, bit će u redu."rekao je u nježno prošao ostatkom mog stopala koje nije bilo povrijeđeno.
"Šta ti znaš? Ti si samo...",zaustavila sam se u trenu.
"Glupi sportaš?",rekao je i pogled sa obloge prebacio na moje oči. Tužno se osmijehnuo.
"Ne, ne, ne. Nisam tako mislila.",rekla sma i dodirnula mu ruku. Ja i moj glupi jezik...

"Evo prva pomoć!",moja mama je poput tornada ušla u sobu i prekinula neugodnu situaciju.
"Sve je tu.",nastavila je brižno dok je Victor žurno pregladao sadržaj crvene kutije.
"Bit će u redu. Hvala vam gospođo E."rekao je i nasmijao joj se na šta je ona stisnula njegovu ruku u znak zahvale. Uzeo je sve potrebno,a onda se dao na posao. Dok je nanosio hladnu alkoholnu tekućinu na moju nogu, a onda laganim pokretima prstiju nanosio toplu kremu, oči sam držala zatvorene jer je tupa bol bila jača čak i od slatkog osjećaja u mojim prsima.
"To je to. Nemoj hodati, miruj. Ako ti šta bude trebalo, pozovi nekoga da ti donese. Mislim da prsti nisu slomljeni, samo su provrijeđeni. Bit ce bolje ubrzo. Čuvaj se.",rekao je kada je završio i počeo pospremati sve što je prethodno izvadio iz kutije prve pomoći.
"Treba li ti još nešto?",pitao je me uputivši mi pogled samo na sekund, a onda se koncentrisao na zatvaranje kutije kao da je to najbitnija stvar na svijetu.
"Moje auto. Možeš li pozvati Davida, vozača, da ga odveze u garažu?",pitala sam sramežljivo. Nije bilo teško zaključiti da je jedva čekao pobjeći, a ja sam zadnja koja će mu to braniti.
"Ja ću odvesti tvoje auto u gražu. Mislim, ako ti ne smeta da to jedan glupi košarkaš uradi umjesto tebe.",rekao je i bez da me pogledao izašao je iz sobe sa mojim ključevima u ruci.
"Zabrljala sam, opet...",pomislila sam i lupila se po glavi.
"Evo ključeva. Čuvaj se. Vidimo se, valjda."rekao je i, bez da je sačekao moj odgovor, napustio je kuću uz usputan ljubazan pozdrav upućen mojim roditeljima.

Gledala sam u plafon pokušavajući presabrati misli. Moja noga je i dalje strašno boljela, ali moje srce je odvlačilo svu pažnju s nje. Ne znam kako sam došla do toga, ali zamišljala sam ga pored sebe onakvo svog zgodnog, za glavu višeg od mene i u kožnoj jakni.
"Dušo, mi idemo spavati. Trebali ti nešto?",glas moje majke koji je dolazio s vrata me pozvao u stvarnost.
"Ne treba. Ja ću večeras spavati ovdje, neću ići u svoju sobu.",rekla sam i uz mahanje rukom pozdravile smo se.

Ubrzo sam se našla sam se našla sama u mračnoj sobi ispunjenoj samo mojim mislima i njegovim mirisom.

"Nisam sigurna je li ovo raj ili pakao...",pomislila sam i ubrzo utonula u san.

Obećavam ti vječnostWhere stories live. Discover now