Moj zaštitnik #3

10. poglavlje

Mia i Gabriel su u tišini slušali moju priču koju pričam po drugi puta. Bila sam uznemirena i potresena, ali je osjećaj nekako bio lakši. Sjećanja su tu, dok se bol umanjivala. Sada je samo peckalo. To ne znači da mi brat manje nedostaje jer će mi Amos nedostajati dok sam ja živa. To samo znači da sam malo bolje disala. Sav onaj teret koji sam godinama nosila u sebi polako je popuštao.

Promatrala sam ocean dok sam pričala i zamišljala sam svoj život ovdje. Bilo bi lijepo buditi se svako jutro uz zvuk i miris oceana. Nisam niti znala da na ovome mjestu uopće postoje kuće sve dok nisam upoznala Miju. Rekla mi je da su sve ove kuće bile u raspadu, ali su tri bile obnovljene i bile su dom mojim prijateljima. Zavidjela sam im na tim prekrasnim životima, ali sam isto tako bila ponosna i sretna zbog njih. Svi oni su preživjeli toliko toga da bi došli do ovoga što sada imaju.

I sama se nadam da ću imati te sreće jednoga dana. Da ću i sama pronaći ono što moji prijatelji imaju.

Moj tata i Sebastian su sjedili za kuhinjskim stolom kao tiha podrška. Bila sam im zahvalna što su uz mene. Tata je napokon upoznao ženu koja je promijenila moj život iz korijena, upoznao je moju najbolju prijateljicu. U početku je bilo malo neugodno jer ga je Mia u tišini procjenjivala sve dok se napokon nije raspričala s njime o gotovo svemu. Tata je bio iznenađen Mijinim znanjem zbog čega su se bacili na nama nepoznate teme. Čini mi se da su u trenu postali najbolji prijatelji, a to mi stvarno puno znači jer znam koliko se Miji nije sviđalo ponašanje moga tate prije svega ovoga.

Drhtavo sam izdahnula kada sam se približila kraju priče. Igrala sam se svojim prstima dok su me oči pekle od neprolivenih suza. Nikada neću moći pričati o svome bratu bez suza. Amos je bio moja zvijezda vodilja. Ponekada je bio ljubomoran na moje fotografsko pamćenje, ali i ponekada je to dobro iskorištavao. Kriste, kako sam ga samo voljela.

Nekoliko trenutaka je vladala tišina kada sam završila priču. Maknula sam pogled sa mirnoga oceana i pogledala u Miju i Gabriela koji su sjedili za šankom na visokim stolicama. Gabriel je izgledao kao da bi nekoga mogao zadaviti, a znam i točno koga. Miji se uz ljutnju u očima nazirala i bol. Nije bilo nigdje suosjećanja što sam najviše mrzila i bila sam im oboma zahvalna na tome.

„Razumiješ li zašto ti nisam mogla reći cijelu priču?", upitala sam Miju. Jučer je pokušala razgovarati sa mnom, ali ja nisam mogla reći niti riječi. Otišla je sa suzama u očima ne zbog toga što nisam željela razgovarati nego zbog toga što sam ja patila. Mia je mrzila kada sam ja patila i puno puta mi je to pokazala. Željela sam joj reći da se vrati i da ostane sa mnom, ali u tome trenutku sam ostala nijema. Nisam znala što bih joj točno rekla ili odakle bih krenula. Sada sam joj napokon ispričala sve što sam držala godinama zakopanim u sebi.

„Razumijem te", rekla je Mia tiho. Ustala se i stala ispred mene. Oči boje lješnjaka su joj sjajile od neprolivenih suza. Ako ona počne plakati i sama ću se rasplakati. „Toliko toga ti se dogodilo i ja....."

„Ne moraš mi ništa reći, Mia. Ja sam sada dobro. Možda još uvijek boli nakon toliko godina, ali sam dobro."

„Znam da si dobro. Ja to vidim. Snažna si i pametna i više nego što ti to misliš. Svi mi nosimo neku bol u sebi koja nas tišti i ponekada ne možemo disati zbog nje, ali važno je da imamo sve ove ljude uz nas zbog kojih je sve lakše."

„Imaš pravo", rekla sam tiho. Nasmiješila sam joj se kroz suze. „Mia, ti si promijenila moj život iz korijena. Ne znam gdje bih bila da nisam upoznala tebe onaj dan."

„Vjerojatno bi još uvijek bila na onome užasnom poslu." Okrenula se prema mome tati i vragolasto mu se nasmiješila. „To je još nešto o čemu moramo razgovarati, gospodine Bolton."