Moj zaštitnik #3

24. poglavlje

Brzim korakom sam uletjela u bolnicu te sam požurila do pulta. Za pultom je sjedila bucmasta medicinska sestra koja se trgnula kada sam joj prišla. Promatrala me je svojim raširenim plavim očima.

„Moram....trebam....." Disala sam brzo i nisam bila u stanju izreći smislenu rečenicu. Sebastian je položio jednu svoju ruku na moja leđa.

„Gospođice, ništa vas ne razumijem. Govorite jasnije." Njezin oštar ton mi nije smetao. Bila sam prestravljena otkako sam primila poziv. Moram što prije doći do svoga tate.

„Njezin tata, Derek Bolton je primljen u ovu bolnicu. Želimo ga vidjeti", rekao je Sebastian mirnim, hladnim glasom. Njegova ruka je nježno milovala moja leđa i tako mi je pružao tihu utjehu. Medicinska sestra je kimnula glavom te je kratko pogledala prema svome računalu. Svoje plave oči je ponovno skrenula na nas.

„Vaš otac se nalazi u sobi 320. Možete ga ići vidjeti." Nisam čekala niti trenutak već sam požurila do dizala koji nas je odveo do trećega kata. Drhtala sam cijelim putem dok sam tražila tatinu sobu. Bila sam prestravljena. Tata mi je jedina obitelj i ne želim ga izgubiti. Ne smijem ga izgubiti. On je sve što mi je ostalo i ako izgubim i njega, slomit ću se. Potpuno ću se slomiti i ponovno ću se vratiti u onu tamnu jamu iz koje sam se jedva izvukla.

Poletjela sam do vrata kada sam ugledala broj. Ušla sam unutra bez kucanja. Naglo sam zastala na vratima kada sam ga ugledala kako sjedi na krevetu, sav u modricama. Lijeva ruka mu je bila u gipsu, a lice u modricama. Polako sam mu prilazila sa suzama u očima.

„Tata.....", rekla sam tiho. On mi se tužno nasmiješio, onim poznatim osmijehom. Tako sam se zabrinula da ga više nikada neću vidjeti, a on je ovdje. Dobro je. U modricama je i sa slomljenom rukom, ali je dobro. Zajecala sam i pustila suze da slobodno padaju.

„Oh, dušo." Tata je podignuo svoju zdravu ruku i pozvao me k sebi. Prišla sam mu i odmah ga snažno zagrlila. Plakala sam u njegovu bolničku halju dok me je on tiho tješio. Oh, Bože. O moj Bože. Mislila sam da sam ga izgubila. Mislila sam da ću ostati sama na ovome svijetu. Ne bih mogla podnijeti da sam izgubila svoga tatu. Toliko ga volim i ne bih mogla živjeti bez njega.

Odvojila sam se od njega i pregledala njegov modrice i rane na licu. Nježno sam ga pomilovala po ozlijeđenoj ruci. Podignula sam pogled prema njegovim smeđim očima. Tata mi je zdravom rukom obrisao suze, ali nove su stalno dolazile.

„U redu je, dušo. Dobro sam."

„Što se....što se dogodilo?"

„Kira i ja smo izgurani sa ceste", rekao je tiho. Trgnula sam se i šokirano izdahnula. Molim? „Zane Stewart nas je izgurao sa ceste."

„Molim?", viknula sam. Srce mi je počelo uznemireno udarati. Uhvatila sam tatu za zdravu ruku i snažno je stisnula. Imala sam poriv držati ga jer sam se bojala da ću ga izgubiti, da će mi nestati svakoga trenutka.

„Zane vas je izgurao sa ceste? Kako je to moguće?", upitala sam tihim, bijesnim glasom. Tata me je nježno pomilovao po obrazu.

„Kira i ja smo se vraćali iz hotela prema mome stanu kada je on na nas naletio svojim autom. Izgleda da me je čekao."

„Ne!", rekla sam. Naglo sam se ustala sa njegovoga kreveta. „Ne, ti! Ti nisi ništa kriv! Kako je mogao?" Protrljala sam lice svojim dlanovima dok sam se cijela tresla. Bila sam bijesna na Zanea što se usudio napraviti ovo mome tati. Cijelo vrijeme je meni prijetio i nisam niti bila svjesna da bi mogao doći do moga tate. Dirao je nešto meni jako dragocjeno i platit će zbog toga. Jebeni Zane će platiti za sve što je do sada učinio.

„Dušo, taj muškarac više ne bira sredstva kojim će nas uništiti."

„Ali zašto ti?", upitala sam slabašno. Prišla sam njegovome krevetu i ponovno sjela. Naslonila sam svoje čelo na njegova prsa i zaplakala. Moglo se dogoditi toliko toga danas. Mogla sam ostati bez svoga tate, a to ne bih preživjela. Znala sam da će se nešto ružno dogoditi, samo nisam očekivala da će se okomiti na moga tatu.