Moj zaštitnik #3

21. poglavlje

Sebastian

Sjedište Gabrielove tvrtke je bilo u samome središtu grada. Sve nam je bilo nadohvat ruke. Škola je bila u blizini zbog čega je Gabriel i otvorio svoju tvrtku na ovome mjestu kako bi bio bliže svojoj ženi jednom kada Mia počne tamo raditi. A ono što je najbolje od svega toga, lokal koji sam pronašao za Mayu, nalazi se u drugoj ulici. Dovoljno blizu mene i moga posla. Mogu je posjećivati kada god mi se prohtije i veselio sam se iskradanju s posla kako bih se poigrao malo s njome. Naravno, pod uvjetom da ona iznajmi taj prostor, ali sam nekako uvjeren da hoće. Vidio sam kako su joj oči zasjale kada je ugledala taj prostor. Doslovno sam vidio kako već slaže stvari u svojoj glavi, ali ju je strah kočio da se potpuno prepusti svojim snovima i zamislima.

No, ne treba ju biti strah. Ne dok sam ja sa njome, a ona jako dobro zna da ne idem od nje. Nikada je neću napustiti. Bit ću uz nju na svakome koraku. Znam koliko joj taj posao znači zato joj i želim pružiti potpunu podršku jer je zaslužuje. Ona najviše od svih zaslužuje svoj novi početak. Uhvatila je tek kratak predah nakon svih ovih godina, da bi joj se prošlost ponovno vratila takvom silinom i udarila je ondje gdje najviše boli. Odlučan sam u tome da je zaštitim i to ću učiniti. Ako treba, vlastitim rukama ću ukloniti gada koji je progoni. Neću mu dozvoliti da joj se približi. Nikada.

Morati ću pitati Mayu da dođe k meni, da se preseli. Želim da bude u mojoj kući, ondje gdje pripada, zajedno sa mnom. Moja kuća mi nikada nije bila pravi dom. U njoj sam živio tek napola i brzo je napuštao jer sam mrzio biti zatvoren. Morao sam odlaziti razbistriti svoju glavu, a to sam najbolje radio radeći za policiju. Mrzio sam taj posao iz dna duše, ali sam ostao sve dok mi Gabriel nije ponudio bolji posao, posao koji obožavam. Ovaj posao me je zbližio s Mayom i zbog toga ću biti vječno zahvalan. Krenuli smo potpuno krivo, svađama, prepirkama, ali sada osjećam potpuni mir dok sam s njome. Sada je moja kuća bila pravi dom otkako je ona kročila ondje. Ona pripada sa mnom zauvijek. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim kako sam zaljubljen u nju od prvoga trenutka otkako sam je vidio. Izbjegavao sam svoje osjećaje, ali sada nema više bježanja. Sada želim biti samo s njom i mrzio sam trenutke kada sam bio odvojen od nje.

Grad od kojega sam bježao, postao je grad koji sam volio. Nisam više poželio pobjeći odavde. Nisam imao razloga. Najviše sam imao razloga za ostati i prihvatio sam priliku koja mi se pružila prije dvije godine kada sam ponovno vratio svoju sestru i svoju mamu. Ponovno sam imao svoju obitelj, a najviše od svega imao sam ženu koju sam volio.

Promeškoljio sam se na stolici dok je Gabriel mirno i kontrolirano vodio sastanak. Iz misli mi nisu izlazile fotografije koje mi je Maya poslala. Ta žena se igrala sa mnom i dobro je znala koje dugmiće treba pritisnuti da ja reagiram. A uvijek sam reagirao na nju. Nije mi odgovorila na zadnju poruku što je znak da je napokon zaspala. Znam koliko je bila iscrpljena jer nije spavala prošlu noć. Bol u njoj je još uvijek bila prevelika i potrudio sam se da je barem malo umanjim.

Kada sam se ovo jutro probudio i ugledao prazan krevet, oblio me je hladan znoj. Čim sam se ustao iz kreveta, znao sam da je neću pronaći u kući. Znao sam da se nešto moralo dogoditi da ona ode bez riječi. Prvo sam bio ljutit jer je ponovno otišla bez pratnje iz kuće, a onda i zabrinut za nju jer sam se prestravio da joj se nije nešto dogodilo. Još uvijek ne mogu zaboraviti njezinu hladnu i blijedu kožu dok je ležala na podu onoga restorana. Bio sam uz nju svaki trenutak otkako je izašla iz bolnice, a kada je nisam ugledao pokraj sebe, prestao sam disati.

A onda mi je sinulo koji je danas dan i odmah sam znao gdje je mogu pronaći. Park u koji je uvijek odlazila sa svojim bratom. Bila je tako blijeda dok je sjedila na klupi i zurila u onu fontanu. Vidio sam i olakšanje kada me je ugledala pokraj sebe, a ja sam se vraški potrudio da je razveselim. Znam koliko joj ovaj dan znači i koliko bolan može biti. Dok je ovih godina bila sama, sada je imala mene i još važnije, imala je tatu. Njih dvoje su napokon popričali o svojim osjećajima, o svojoj slomljenoj obitelji i sve je ponovno sjelo na mjesto. Maya je opet mogla disati, a ja sam jebeno bio sretan zbog toga. Previše je patila svih ovih godina što je mene ubijalo.