U ime života 🔚

1

( Da naglasim da su mjesta, gradovi, rijeke i ostalo u ovoj priči izmišljeni i ne postoje. Inače u pričama istražim mjesta u koja smještam radnju, ali kako Irska u vrijeme u koje je ova radnja smještena nije bila kraljevina za sebe, nego pripadala Engleskoj, sve navedeno je samo mašta. )

1920. negdje u brdima Sjeverne Irske

– Narin? Narin otvori, znam da si unutra. Važno je! – ne odustaje i udara po vratima dok njene pune, gole grudi udaraju po mojim prsima. Kreće se sve brže i ni to što taj idiot udara po vratima neće me spriječiti da osjetim olakšanje koje mom tijelu tako jako treba. Njen glasan uzdah odjekne sobom, zarije mi duge nokte u ramena stežući se. Pustim sve muke iz sebe, izvijem tijelo i pustim da samo padne na postelju nakon što osjetim da opet dišem. Kosa joj je rasuta po meni, diše brzo, tijelo joj je rosno od vrućine, od strasti koju smo podijelili. – Narin! – još dva udarca. Ustanem mičući djevojku sa sebe, dohvatim hlače i navučem na golo tijelo. U dva duga koraka priđem vratima i otključam.

– Konačno!

– Gdje gori Adame? – on pogleda u golu djevojku koja se prevrće po krevetu ni malo ne mareći što je on unutra, pa šokiran okrene glavu.

– Ja više ne znam u kojem je trenutku najbolje da dođem Narin. Kada god sam na tvojim vratima ti si...

– Što? Zauzet? Mogao bi i ti ponekad da se opustiš Adame, previše brineš oko svega.

– Gospodaru Obedion, ja...

– Opa, kakva formalnost! Što se dovraga dogodilo?

– Pronašli smo još dva selca. Pored Dumah špilje i niz tok Grawah rijeke. – naspem piće u čašu, pa iskapim na eks.

– Ti, curo, obuci se i gubi odavde! – bacim svežanj novčanica pored nje, ona se prvo smrkne, a zatim ipak uzme. – I reci Yemi da idući put želim neku tamnije kose i puti. Ne znam u čemu je njen problem! Ne plaćam li dovoljno da dobijem ono što želim? – ona ništa ne odgovori, navuče svoju haljinu i nestane iz sobe.

– A, koji je tvoj problem pobogu!? – pogledam ga dignute obrve. O čemu on to? – Plaćaš ženama za seks, tražiš da imaju poseban izgled, što želiš s time? Ti si prokleti lord Obedion, možeš imati svaku koju poželiš.

– To nije istina prijatelju.

– O čemu govoriš? Koja žena ne bi svojevoljno legla s budućim kraljem? – ona koju oči pamte.

– Lupao si mi po vratima pola sata da bi preispitivao moj prokleti seksualni život?

– Ne. Naravno da ne. Rekao sam ti. Izvidnica se vratila, dva mala sela su na oko tri sata jahanja.

– Koliko vojnika će biti potrebno?

– Po mojoj procjeni oko trideset.

– Onda sve pripremi i krećemo u sumrak – kažem, on samo kimne, pa priđe stolu i naspe si piće u kristalnu čašu. Otpije pa uzdahne. – Što je Adam?

– Znaš da te poštujem kao prijatelja, kao budućeg kralja što i jesi. Za tebe i zemlju bih dao svoj život bez razmišljanja, ali...

– Ali, što?

– Sve ovo Narin... Sve ovo tako dugo traje. Godine ubijanja, godine ratovanja. S kim uopće ratujemo Obedion? S Ciganima? Niti jedno selo nije ratovalo s nama. U bitke smo išli samo mi. Mi smo vodili kraljevu vojsku i čistili zemlju od njih. Oni s nama nisu ratovali nikada. Za sve ove godine niti jedan putnik nije prvi krenuo u napad na ovu vojsku.

– Što želiš reći Adam?

– Umoran sam Narin. Zbilja sam umoran od svega ovoga. Ubijamo, palimo, pustošimo... Sijemo smrt svojim mačevima, oružje nam je postalo nešto tako normalno poput pera u rukama pisca. Toliko krvi je na našim rukama ... – škripim zubima, jer ovo što govori jeste istina, ali totalno nebitna. Kralj je prije deset godina naredio da se sva ciganska plemena iz zemlje zatru i ako se pojave novi da se i prema njima isto postupa. Radio sam kako mi je rečeno, kralj je želio osvetu za sve što je pretrpio krivnjom one vidarice.