U ime života 🔚

9

– Sine? Što nije u redu? Boli li te nešto? – starac se nagne iznad mene, samo prevučem onaj tanki pokrivač preko glave. – Neo, od jučer niti jedeš niti piješ, niti dišeš. Što se dogodilo?

– Dogodilo se to da želim otići odavde.

– Ali, zašto? Tek si nam se vratio, zašto želiš da nas napustiš?

– Ne pripadam ovdje.

– A, zbilja? Nego gdje pripada jedan Cigan nego u svoje pleme. – svučem pokrivač i ustanem stežući šake.

– Ciganin da... Ja ne.

– A, što si ti drugo Neo? Plemić možda? U tvojoj se glavi očito nešto pomjerilo dok tako misliš.

– Ne mogu se s tobom starče raspravljati. Ne želim i nemam volje.

– Nekada smo provodili mnogo vremena skupa sine. Pričali smo o svemu. Savjetovali jedan drugog, pomagali si. Kada si nestao ostao sam sam i slomljen, sada si tu, ali sve je drugačije. Vratilo mi se dijete, a nije.

– Možda mi možeš i pomoći stari...

– Kako?

– Nađi mi ženu koja posjeduje dovoljno magije i moći da me vrati nazad u moje vrijeme i skinut ću ti se s grbače.

– Što da uradim?

– To što si čuo.

– Mislio sam da ti je Turell pomogla, ali tvoja je glava očito totalni kaos.

– Moram se vratiti, jer ako to ne učinim, kralj će smatrati da sam počinio izdaju i to će biti loše po mene – kažem, on pokrije lice rukama.

– Ja ovo ne mogu. Ne mogu Neo, srce će mi pući. – izjuri van iz šatora ostavljajući me ondje.

– K vragu! – udarim nogom o maleni stolić, on odleti. Vrijeme prolazi, ništa se ne mijenja, zaglavio sam ovdje nemoćan da učinim išta. Mrzim sve ovo, mrzim sve ovdje osim... nje. Mrzim i nju jer želi da odem, a ja samo želim biti joj blizu. Mrzim je zbog ovoga što izaziva u meni, zbog svega što sam osjećao sve ove godine. Što sam mislio na nju, tražio je u svim drugim ženama. Što sam molio Boga da nađem ovo pleme, a isto tako i da ga ne nađem, jer znam da bi onda i ona nastradala. Mrzim sebe što nisam bio dovoljno jak da se oduprem Tarinim činima i zato sam tu gdje jesam. Iziđem van i krenem prema rijeci. Vriska djece, glasna glazba koja dolazi od gitara i violina, sve mi to u ovom trenutku smeta. Ovi ljudi žive kao da im je svaki dan posljednji, kao da nemaju niti jednu prokletu brigu u svojim bijednim životima. I iskreno i to mi zasmeta. Ta sloboda koju imaju, koju uživaju ne mareći za ništa oko sebe. U dnu duše negdje duboko i ja sam to oduvijek želio. Želio i sanjao slobodu koju nikada nisam imao niti ću. Možda zato toliko i želim vjerovati da je sve ovo što godinama činim u ime kralja normalno i da tako treba. Ma što je zapravo vjerujem? U što? U ono što mi je nametnula krv, moja titula i sam kralj? Oduvijek zarobljen, već od rođenja moja se sudbina znala, iako je moje srce dok je još iole kucalo htjelo i željelo drugačije, nisam mogao protiv onoga što jesam. Stignem do rijeke i vidim kako se djeca igraju u plićaku. Vriska i smijeh odzvanjaju posvuda. Vrijeme i nije tako toplo, ali njima očito ne smeta. Ta su mala, bosa i golišava tijela navikla na sve. Volio bih da sam mogao biti tako slobodan kada sam imao njihove godine, da sam mogao raditi sve što su druga djeca radila; igrali se, družili, provodili dane istražujući. Zavidio sam djeci služinčadi jer ona nisu morala živjeti po nikakvim pravilima. Bili su slobodni i nisu razumjeli zašto ih ja uvijek samo gledam, a nikada se ne pridružim. Za jednog Obediona to je bilo nemoguće. Biti poput ostalih, ne poštivati pravila dvora... Sve se to kažnjavalo i to veoma strogo. Gledam ih kako vriskaju, i odjednom mi se pomrači pred očima.