U ime života 🔚

13

– Samo ostavi tu flašu sine! Molim te. Dosta si popio. – otima mi flašu iz ruke, na trenutke mi se vraća svijest, pa se sjetim kako sam uopće dospio pod ovaj šator.

– Pusti me čovječe da pijem, da se oduzmem, da ne znam ništa. – ruka mu je na mom ramenu, diže mi glavu dlanom.

– Neo, pomozi mi. Pomozi mi sine da bih ja pomogao tebi. Što da učinim? Boli me da gledam ovo.

– Okreni glavu. Nemoj da gledaš. Ovo je samo moja muka.

– Talli je rekla da si samo pobjegao. Da si je ostavio kraj rijeke i da te potražim. Gdje te nalazim sinko? Ovdje u pijanom šatoru, u istom takvom stanju. Što si učinio Neo? – otmem mu nazad tu flašu i potegnem.

– Saznao sam da me rođeni ujak lagao. Da je moj život zadnjih deset godina zasnovan na lažima.

– Ujak? Kakav ujak pobogu?

– Moj ujak! Prokleti kralj William! Čovjek zbog kojeg sam činio pakao godinama! Onaj u čije ime sam ubijao, palio, uništavao. Lagao me! Prevario. Rekao da je ona kriva za sve. Započeo rat. Istrebljenje. Nisam pitao zašto ni kako. Svi su odgovarali za život kraljice i princa. Vjerovao sam njegovim riječima. Kažnjavao u njegovo ime jer je ostao bogalj za cijeli život. A, on je zapravo skrio pravu istinu od mene. – gleda me izgubljen, uhvatim se za njegove ruke i ustanem. – Turell. Moram je vidjeti. Ona zna. Moram s njom razgovarati. Ona sve zna. Oduvijek je znala.

– Ne razumijem ništa od ovoga što si rekao – u trenu se dozovem svijesti kada vidim kako starac zaplače. – Mislio sam da je prolazno. Da ćeš ozdraviti, vratiti se, ali jasno je da mog sina više nema. Ovo što radiš i što govoriš... To nisi ti Neo. Nikada više nećeš biti. Što god da se desilo uzelo te od mene za zauvijek. Ne mogu. Ja ovo jednostavno ne mogu – izvuče se ispod moje ruke i brzim koracima napusti šator.

– K vragu! Prokleto k vragu i ja i sve ovo!  Vrati me nazad Tar! Samo me vrati nazad! Video sam. Video sam da je lagao, da tvoja majka nije kriva, sada me vrati! – stežem šake pokušavajući nestati sam od sebe, izbaciti se iz ovog tijela, ali ne uspijem. – Zašto ne ide? Zašto se ne vraćam? Što još treba? –razgrnem platna i iziđem van, totalno dezorijentiran, ne znam na koju stranu da idem. Čujem zvuk pjesme i krenem prema njemu. Guram se kroz ljude koji su se načičkali oko velike vatre, djevojke u lijepim, šarenim i zveckavim haljinama igraju dok muškarci udaraju u drvene bubnjeve i gitare. Provučem se do velikog šatora i upadnem unutra kao odsječeni trupac trulog hrasta.

– Neo! – Talli pritrči pa mi pomogne da ustanem. – Jesi li dobro? – jedan pogled na njeno prelijepo lice, na te oči boje tame koje osvjetljavaju moj osobni mrkli mrak, vrati me nazad, u stvarnost u svjesno stanje.

– Žao mi je ljepoto. Oprosti mi što sam pobjegao. Što sam te ostavio samu ondje. Nisam mogao... Jednostavno...

– Ono što si vidio bilo je previše za tebe? – Turell mi se stvori iza leđa.

– Moraš mi reći... Ti znaš. Znala si čim si me vidjela. Reci mi što da učinim da se...

– Da se vratiš? Žao mi je. Ja te ne mogu vratiti, ali sada kad si već ovdje ostat ćeš. Talli će nas ostaviti same, a ti ćeš sve da mi kažeš. Kada već nisi mogao da se držiš dalje od moje kćeri iako sam ti to recimo pa savjetovala, sada ćeš razvezati svoju jezičinu i reći mi sve, pa makar promijenio tijek budućnosti.

– Ne želiš znati. Ako ti kažem, ja živ neću otići odavde. Dok nisam saznao ovo što jesam nije me ni bilo briga, ali sada jeste. Jer ja moram da se vratim i suočim se s njim. I ti... Ti ćeš meni reći istinu. O proročanstvu, o svemu. Znam da ti sve to znaš iako se praviš luda.