U ime života 🔚

12

Gledam kako hladnom vodom spira sa sebe prljavštinu i krv koja mu je prekrila lice nakon tuče sa vojnicima koji su me napali. Nikada do sada nisam osjetila takav strah, bojala sam se onoga što bi se dogodilo, onoga što bi uradili da nije došao, da me nije spasio. I boli me saznanje da ovaj čovjek nije onaj kojeg volim, da je u tijelu voljenog čovjeka nečija tuđa duša. A, taj drugi netko tvrdi da nije dobar, da bih ga mrzila kada bih saznala pravi razlog zbog kojeg ga je kako kaže moja Tar vratila nazad. Možda je i u pravu; jer bol koju su u meni rodile njegove riječi da mi je majka u budućnosti iz koje on dolazi mrtva, da je Tar naslijedila njezine moći i da sam ja negdje izgubljena obuzela mi je tijelo kompletno. Očito je da je on kriv, da je Narin Obedion po naredbi kralja učinio nešto zbog čega je zaslužio da se vrati nazad, da pokuša ispraviti učinjeno. Voljela bih da ništa od toga nije istina, voljela bih da se Neo zaista vratio, da mogu da pustim iz sebe ovo što osjećam, da ga uzmem k sebi i ugasim čežnju koja mi steže grudi. Nedostajao mi je tako jako, i iako sam prihvatila ono što je majka za mene odredila, prihvatila sam sudbinu ne poznajući ništa njeno, on nije otišao iz mog srca, naučila sam da ga volim oduvijek. Sada, dok gledam ovo tijelo koje u meni budi žudnju, u dnu razuma osjećam udarce stvarnosti i čujem ih kako viču.

– On nije Neo Baxter. Zaboravi na to Talli. Ovaj čovjek je ovdje poslan magijom, nestat će čim ispuni ono što mora. – I koliko želim da znam što mora učiniti i da mu pomognem da se što prije vrati nazad u svoju stvarnost, toliko ne želim da ode, ne želim da izgubim ono što volim iznova. Ja nisam kao on, ja ne mogu svom srcu dokazati da su ovo lice i tijelo samo ljuska nečije druge duše.

– Talli? – zadubljena u misli nisam ni shvatila da je izišao iz vode i stoji ispred mene. S njegova gola tijela voda se cijedi, mokre hlače vjerujem teške su mu na kukovima, povlače se dolje i otkrivaju dijelove onoga što bi naravno trebale skrivati.

– Osjećaš li se lakše sada? – pitam, a on zadigne mokre hlače i sjedne pored mene. Otrese vodu sa kose, a te poduže lokne padnu mu preko čela.

– Ne baš. Ne mogu se osjećati lakše kada znam što bi se dogodilo da nisam došao na vrijeme, da su te uspjeli odvući sa sobom. Ja znam što su htjeli, koje su bile njihove namjere i znam da bi to i ostvarili. Poznajem te vojnike, oni su... Dio su moje vojske. Kraljeve vojske kojom zapovijedam. Vojske s kojom sam... Žao mi je Talli, zbilja jeste.