U ime života 🔚

5

Slike se redaju pred mojim sklopljenim očima dok uranjam ispod vode u nekakvoj staroj, limenoj i prilično pohabanoj kadi na četiri nožice koja stoji u žbunu iza šarenog šatora u koji me Talli dovela mom... ocu. Slike Adamove izdaje, oči ciganke koja me bacila ovamo. Moje buđenje u blatu i njezino lice kao zraka sunca koje me dodirnulo. Nakon što sam izišao iz Turellina šatora nisam više osjećao onaj bijes, znam tko sam, što sam i na žalost gdje sam, ali bijes je jenjio. Što god da je uradila istjerala je iz mene jar koji me obuzeo cijelog.

- Pokušaj da ispraviš sve ono za što još uvijek možda nije kasno. - riječi mi odzvanjaju u glavi, miješaju se sa kletvom koja je na mene bačena, sa nemoći koju trenutno u rukama osjećam.

- Trebali smo se vjenčati... Vjenčati... Vjenčati... - odzvanja kao eho u planini ta jedna riječ. - Moja se sudbina već zna... - kakva sudbina? Što je učinila vještica od njene majke da je zacrtala svojoj kćeri sudbinu? Je li i ona ista vještica kao majka i sestra? Jesam li proklet bio svih ovih godina mislio na nju, a ona je... Ista kao one? Jesam li potrošio godine tražeći je, da bih na kraju shvatio da nije ništa drugačija od Turell i Tar? Kako to odmah nisam pomislio uštedio bih si vremena i živaca? Zašto sam svo ovo vrijeme tražio samo žene slične njoj, uzimao ih i davao se, a nikada nisam osjetio da sam zaista ispunjen? Sam njezin dodir, ruke omotane oko ovog tijela učinile su mi mnogo više nego stotine drugih za sve ove godine. U kakav me to pakao bacila prokletinja? Što god da jeste izaći ću odavde! U ovom tijelu ili nekom drugom nije me briga! Ja sam Narin Obedion, nitko mene neće upropastiti.

- Sine, jesi dobro? - starčev glas me trgne, čujem ga i ispod vode. Dignem glavu i otvorim oči. Njegovo zabrinuto lice u trenu me iznervira, a taj pogled izgubljenog šteneta natjera me da udahnem duboko i smirim se. Što god bilo, ovaj čovjek vjeruje da sam mu sin koji se vratio iz mrtvih. Jasno je da je zabrinut. Moj otac to nikada nije bio. Prepustio me kraljevu dvoru, na odgoj, na brigu. On je bio samo onaj koji je pomogao da se stvorim i zatim se maknuo u stranu, uvijek tvrdeći kako sam plave, majčine krvi i da on, jedan obični vojvoda nije dovoljno veliko gospodstvo za nas. Maknuo se u stranu, služio kao privjesak majci svih ovih godina, a otac nikada nije bio. I da, možda bi očevi trebali da se ponašaju prema svojoj djeci ovako kao ovaj nesretni cigan.

- Dobro sam.

- Evo donio sam ti čistu odjeću. Nije Bog zna što, ali bolje nemamo. Ako ništa makar je čisto. Ralek i žene redovito peru na rijeci, bez njih bismo bili kao krdo prljave stoke. - ugrizem se za jezik da ne kažem ništa. Dignem se pa obrišem mokro tijelo nekom krpetinom koja začudo ne smrdi, nego se osjeti na cvijeće. Donjeg rublja nema, naravno luksuz je to za bijednike poput njih, navučem nekakve hlače i truljavu košulju koja miriše isto kao krpa. - Svi su se okupili oko vatre Neo, nemamo ne znam koliko, nikada nismo ni imali, ali napravili smo hranu i piće u čast tvog povratka među žive.

- Divno.

- Sine, slušaj, što god da ti se dogodilo ondje... Vjerujem da si pretrpio pakao, ali vratio si nam se s razlogom. Turell je nakon tvog nestanka bacala karte danima da sazna sudbinu svoje kćeri. Nakon što si nestao Talli je ostala sama, odavno je već prešla godine za udaju. Mati joj nije htjela naći nikoga, kaže karte su joj otvorile oči. Tallina se sudbina već zna Neo, a to... To nisi ti momče. Duša me boli, jer znam koliko si je volio, a sada se kako vidim ne sjećaš toga. Možda je i bolje sine, patio bi gledajući onu kojoj ti srce ide, a da znaš da nikada neće biti tvoja.

- Vraćat će te uvijek na mjesto na kojem tvoje srce živi - riječi mi poput vjetra projure glavom.

- Kome je obećana? Kome ju je majka dala?

- Nitko to ne zna sine. Ni ona sama. Neo... ako se sjetiš, ako se tvoja glava sredi... Ti je voliš, oduvijek si je volio. Znao sam to još dok si bio dijete. Zato sam i tražio od Turell da... Da Talli bude tvoja. Da se sve to nije dogodilo, možda bi sada već bili skupa, ovako...

- Nemoj se ti starino brinuti za to - potapšem ga po ramenu, krenem kroz šator van dok on trčkara za mnom. Čujem pjesmu, žamor i vrisku djece. Noć je okupala cigansko naselje u šatorima sijaju lampe, velika vatra gori na sredini. Okolo su meni nepoznati ljudi, ljudi kakve ubijam i palim svih ovih godina. Ljudi iz njezina plemena za kojim tragam tako dugo. Gledam njihova lica, svi su nasmiješeni i sretni, pozdravljaju me i pjevaju u moje ime. Bosonoga djeca skakuću oko vatre jedući jabuke nataknute na štapove. Turell sjedi na velikim jastucima, pa samo nakrivi glavu kada me ugleda, pozdravljajući. Digne prst prepun sjajnog prstenja u zrak, muzika se iz vesele pretvori u neku laganu, zavodljivu i opijajuću. U onakvu uz koju plešu djevojke golih trbuha oko stolova u gradskim kavanama. Ostanem stajati kada iz jednog od šatora izađu nakićene djevojke, upravo takve, samo ove su puno ljepše, suknje i široke hlače sa mnogo zveckave bižuterije više otkrivaju nego pokrivaju, a bilo bi iskreno grijeh takva tijela pokriti. Ovacije svih prisutnih krenu kada se djevojke poslažu i krenu sa plesom. Ne želim priznati, ali uživam u ovome, drugačije je od kavanskih žena. Tijela im se izvijaju u ritmu, obasjana vatrom, osvjetlana zvijezdama. Ovdje, ispod golog neba, ovaj prizor neću dugo zaboraviti. Skupe se u pupoljak, pa se krenu listati poput otpalih latica, da bi na kraju otkrile nju, predivnu, tako prokleto savršenu. Korak, dva i već je ispred mene, njezine oči zakovale su moje. Ne mogu ni trepnuti, a ni ne želim to. Tijelo joj se uvija i izvija toliko izazovno da ne mogu da se kontroliram, u životu ljepšu ženu od nje ne vidjeh i tu više nema riječi. Opija me svojim pokretima, uzima mi dah svojim očima, ljepotom koja pod plamenim sjajem postaje još jača. Dlanovi su joj na mojim obrazima, usne tako blizu mojima.

- Dobrodošao kući Neo - prošapće, pa se udalji i nastavi plesati sa ostalim djevojkama, a ja u tom trenu osjetim pakao u sebi i poželim svim muškarcima ovdje oči izvaditi samo da je ne gledaju više.

- Nemoj odustati od nje sine moj, što god Turell rekla - na ramenu mi je starčeva ruka. Trge me iz transa, omađijan njezinom ljepotom izgubio sam se na trenutak. - I sada bi je uzeo iako se ne sjećaš koliko si volio, a kada se sjetiš... Ona je tvoja i ti si njen sine, ništa i nitko to ne može promijeniti. Jedan si od rijetkih kojima je dana žena koju voli, to mora nešto značiti. Mi smo svi dobili ono što su nam roditelji izabrali, ali ti si sine nju odabrao sam. Tvoje ju je srce odabralo i zato si se i vratio. Iz mrtvih si se vratio ondje gdje ti srce živi. - i to srce za koje do ovog trena nisam znao da još postoji u meni zalupa toliko jako i brzo, vrelina iz mene prokulja van, proguram se kroz narod, uhvatim je oko struka, prebacim preko ramena i otrčim prema šumi.

- Neo što to radiš pobogu!? Jesi poludio, pusti me dolje!? - spuštam je ispred sebe i ostajem tu, u njezinim očima. Kud su krupne same od sebe, tu ih je još raširila od iznenađenja, tijelo mi se trese od želje za njom. Tolike godine je želim, tolike godine mislim na nju, sada je imam u svojim rukama. I neka sam i u tuđem tijelu, neka ovo nisam ja, ali ako ću je imati, nije me briga.

- Godinama me mučiš! Godinama nijedna druga nije mogla da te izbriše! Začarala si me svojim očima, licem anđela, a zapravo si vještica.

- Što to govoriš? Jesi li popio?

- Ne. Nisam popio ništa, ali želim ono što ti imaš da mi daš.

- Što to?

- Sebe!

- Neo, ne, ja... - ne dam joj da izgovori, privučem je sasvim blizu zarobljavajući je rukama.

- Želim te Talli! Tako jako! - kao da sam godinama žedan hodao po pustinji rušim se na oazu koju vidim na njenim usnama, uzimam s njih svaku kap koju može ovog trenutka da mi da. I osjećam kada se pusti, da mi tijelo više nije suha zemlja. Živo je.