U ime života 🔚

2

U okolici Dumah špilje

– Tar? Tar, što vidiš? Što se događa? – čujem kako me sestra doziva, ali ono što mi opsjeda misli glasnije je od njezinih pitanja. Jauci i plač mog naroda, zvuk mačeva i oružja, vrelina vatre i miris dima, paljevine i vapaji izgubljenih duša. Iz grla mi se prolomi vrisak i klonem koljenima na zemlju.

– Ovdje su! – ona zna i sklopi dlanove preko usta da ne vrisne. – Trči Tennel, sklanjaj narod zaštita je nestala. Ovdje su i nitko od nas neće preživjeti! – bez riječi trči van, čujem žamor, viku i trčanje. Pala je i naša noć. Tolike godine štitili smo se magijom, izbjegavali kraljevu vojsku, ali nakon što je pleme kod Grawah rijeke nestalo u vatri, sve naše zaštite su pale. Bez njihovih gatara mi nismo dovoljno snažne da održimo magiju živom. Zato smo uvijek bili blizu jedni drugima, ali na dovoljnoj udaljenosti da se stignemo spasiti ako jedno od plemena nastrada. Nije nas bilo nemoguće pronaći, ali magične koprene su nas skrivale koliko su mogle. Naš narod je narod nomada, mi smo putnici koji se neprekidno sele, nemamo stalnog doma, cijela je zemlja naše dvorište. Održavati magiju jakom kada si neprekidno u pokretu nije lako i s godinama ona je slabila i blijedila sve dok nismo došli do ovog trenutka kada je potpuno nestala u dim spaljenim plemenom kraj Grawah rijeke. Iziđem van iz šatora mnogi su već na kolima i konjima spremni za odlazak. Srce mi se stegne dok gledam moje ljude kako bježe pred smrti, kako odlaze s ovog lijepog mjesta gdje smo se zadržali najduže do sada, zbog mržnje jednog prokletog kralja, onog odvratnog ološa koji mi je oduzeo i majku i sestru.

– Idite, samo bježite što dalje. Nemamo puno vremena, samo što nisu došli. Bježite u šumu, skrijte se dok ne prođe sve ovo. Sudbina će nas opet sve spojiti jednog dana, nemojte zaboraviti gdje pripadate. Neka vam je duša slobodna, gdje god bili ne dajte da vam srežu krila. Mi smo to što jesmo, sloboda nam je važnija od zraka. Nitko nas neće zatvoriti, čak ni smrt. Bježite braćo i sestre, spasite sebe i svoju djecu.

– Tar hajde, moramo otići! – Tennel me vuče za ruku, ja je samo izvučem, pa stanem ispred nje.

– Ti sestrice ideš. Odmah. Iz ovih stopa, ja ostajem.