U ime života 🔚

10

– Da li je zbilja istina to što govoriš? – sjednem pored nje dok bosim nogama brćka po vodi. – Da li je istina da si... Da nisi onaj kojeg sam imala i izgubila.

– Istina je. Slušaj Talli, meni je sve ovo još uvijek novo, nepojmljivo, ne shvaćam zašto jednostavno ne mogu da zaspim i probudim se u svom tijelu, u svom vremenu.

– Ako te kako kažeš magija mog naroda dovela ovamo, jedini način da se izbaviš jeste da učiniš ono zbog čega i jesi ovdje. Za ovo što tvrdiš da ti se dogodilo potrebna je velika moć. Moć koja se skuplja godinama iz prirode, vjetra, kiše, sunca. Ne računajući onu naslijeđenu. Onaj tko te vratio u prošlost i smjestio te u ovo tijelo zacijelo je jako moćan.

– To je Tar – kažem, a ona se iznenadi.

– Nemoguće. Tar nema magiju, ona nema...

– Naslijedila ju je od vaše majke.

– Naslijedila... Misliš...Čekaj, što si ono rekao iz koje si godine došao ovamo?

– Deset godina unaprijed. – ona teško proguta.

– Znači moja majka je mrtva u tvom vremenu.

– Jeste. Nisam to znao sve dok nisam naišao na Tar i dok nije... Pa dok se ovo nije dogodilo.

– Što se dogodilo mojoj majci? – k vragu sada.

– Ne mogu ti reći. Ne znam zapravo. Iskreno, ne želim ti reći ništa. Ovoga trenutka ne znam ni kako se osjećam u vezi svega. Iz nekih sjećanja, vizija , što je znam što su već shvaćam da nije sve u mom životu bilo onako kako mi se govorilo i serviralo.

– Kako to misliš?

– Rođen sam na dvoru, moja je majka sestra kralja Williama – kako to izgovorim, ona malo ustukne. – Od rođenja su se moja sudbina i tijek života već znali. Odgajan sam kao kraljev prvi, njegov vojnik, sluga, potrčko, čovjek od oružja, sve. Biti odgajan na taj način ne daje baš mnogo slobode ni u mislima, a kud na javi. Uvijek sam se osjećao zatočenim uz sve blagodati koje su me okruživale. Nikada nisam osjetio slobodu, ni onu pravu roditeljsku ljubav kakvu su uživala druga djeca oko mene. Disciplina je oduvijek bila na prvom mjestu kod mene. Ubogi su ljudi zavidjeli djetetu koje odrasta na kraljevu dvoru, zavidjeli na svemu što je imalo, a zapravo svi oni imali su više nego ja. I to shvaćam sada, kada je već prekasno za toliko toga. Gledajući ovu djecu ovdje kako uživaju u slobodi koju žive, shvatio sam da je to jedino što želim. I da, ne volim ovog tipa u čijem tijelu sada stanujem, ali igrajući se maloprije s njima shvaćam da ovo tijelo, ovaj Ciganin ima ono što ja nikada nisam imao. Slobodu da sam odlučuje što želi, kad želi i na koji način. Slobodu da ide gdje hoće, pije koliko hoće, spava i radi ono što njegovo ne smireno srce želi.

– Naš narod tako živi stoljećima Neo. Naše duše su slobodne. Siroti smo, nemamo ono što drugi imaju, ali imamo ono što nemaju. Duh koji slobodan leti ispod svakog neba. Imamo i mi pravila kojih se moramo pridržavati u plemenu, ali ta pravila ne oduzimaju osobnu slobodu niti jednom pojedincu. Nitko na svijetu ne smije nam to uskratiti . To smo što jesmo. Putnici, nomadi kojima je cijela zemlja dom.

– Nikada nisam osjetio nešto takvo. Moje srce i duša znaju samo za ovu zemlju, za kraljevstvo kojem gospodari William Drugi; za ratove, smrt, zakone i zatvore.

– Ne sviđa mi se tvoj život. Zašto živiš na takav način? Zašto se jednostavno ne oslobodiš okova kojima si vezan?

– Ne mogu se osloboditi krvi Talli. Krvlju sam vezan za kralja, za sve što on jeste, za sve što od mene zatraži.

– Da, možda jesi u svom vremenu, ali ovdje, sada, ovoga trenutka ti si jedan običan Ciganin. Shvaćaš li Neo? Ti si slobodan. Možeš činiti što god hoćeš, ići gdje god hoćeš, nitko te neće vezati, ni sputavati. – te riječi koje izgovori odzvone u mojoj glavi i kao neka čudna svjetlost razdane mrak navučen na moje oči. Shvaćanje da je istina to što govori i da ja možda jesam duhom Narin Obedion, ali tijelom nisam, jednostavno me nasmije.

– U pravu si.

– Naravno da jesam – ustane i pruži mi ruku – Dođi Neo, želim da odemo negdje, da se uvjeriš da nisi onaj za kojeg tvrdiš da jesi.

– Ne razumijem što govoriš.

– Želim da ideš sa mnom van iz doline, u grad, pred dvor kralja Williama. Da vidiš da je Narin Obedion ondje, a ne u tvom tijelu Neo. Da vidiš da je sve to samo u tvojoj glavi.

– Talli rekao sam ti istinu, nikada s nikim nisam pričao tako, nikome nisam rekao ništa slično, a ti i dalje ne vjeruješ da...

– Vjerujem ti, ali ne želim. Bilo bi mi draže da si malo otkačio i da znam da ćeš se vratiti, nego da znam da u tijelu čovjeka s kojim sam trebala provesti život stanuje netko tko je vraćen iz prošlosti da ispravi svoje greške. Jer griješio si to je sigurno, da nisi ne bi ti se ovo dogodilo.

– Radio sam ono što se od mene tražilo. Radio sam ono što je naredio kralj; ono za što sam vjerovao da je ispravno.

– Vjeruješ li sada?

– Ne znam. Osjećanja su pomiješana.

– Pođi sa mnom do grada, do kraljeva dvora, uvjeri se da nisi onaj koji tvrdiš da jesi.

– Ne razumiješ Talli. Ovo je prošlost. Svi smo ovdje. Tvoja majka je živa, tvoja sestra je još djevojka, ništa se od svega još nije dogodilo. Ti si ovdje, a tamo u mom vremenu Tar kaže da ...

– Što? – oči joj šaraju po mojima – Što je u tvom vremenu, i ja sam mrtva kao i moja majka?

– Ne. Nisi samo si... – gleda me sa strahom u očima, čeka što ću reći, a ja presiječem ovu priču. Neću joj reći, jer ni sam ne znam da li je istina ono što je rekla Tar. Zašto bi kralj oteo djevojku poput nje, zašto bi je držao negdje zatvorenu godinama? Ako mu je na bilo kakav način bila prijetnja ubio bi je kao i svakog Cigana koji bi nogom kročio u kraljevstvo. Sada, u ovo vrijeme još i ne, ali u budućnosti, niti jedan ne bi preživio. Tar laže. Nema razloga da kralj uradi takvo što. Jednostavno nema. – Ako želiš da ti dokažem da ja nisam tvoj Neo, u redu. Idemo. Iako mi je tvoja majka rekla da se klonim njezinih kćeri, riskirat ću njezin gnjev i pustiti da me oplete nekim svojim magijama, samo da ti dokažem da te ne lažem. Ne tebe. Tebe ne mogu. Koliko god me ludim, prokletim i bolesnim smatrala... Samo s tobom se osjećam donekle smireno.

– Ono što si rekao... Da si me vidio jednom davno, da si mislio na mene dugo godina...

– I to je istina. Nikada nisam s tobom razmijenio ni riječ, ali one proklete večeri kada sam video tvoje oči, tvoje lijepo lice... Nikada više ih nisam zaboravio. Nikada nisam prestao da te tražim...

– Zašto?

– Ne znam – slažem. Znam. Znam točno zbog čega. Ovoga trenutka dok njena ruka drži moju, dok vidim sebe u krupnim crnim zjenama, znam zašto. Zato što nikada nisam osjetio ništa slično ni prema jednoj ženi u svom životu.