U ime života 🔚

16

– Nema ničega! Jednostavno nema! – dreknem već bijesan kao sto divljih pasa i pobacam sve papire sa malog, klimavog stola u Tarinom šatoru. Prošlo je osam dana otkako sam napustio palaču, sklonio se od kralja i svega što sam živio cijelog života. Znam da me traži, nakon što sam ga povrijedio, pobio mu vojnike skupa s Adamom, ali naći me neće. Vratili smo se ovdje, na sigurno i počeli potragu za Talli. Tar je odavno otišla svojima, ne znam gdje su i ne želim znati. William nije stao sa svojim pokoljem, bio ja njegov krvnik ili ne, on ne odustaje. Sada njegova vojska nailazi na otpor, gdje su oni, tu smo i mi, sačekujemo ih skriveni u šumama i ne dopuštamo da uđu u trag plemenima. Na sreću postoji mnogo vojnika koji su napustili kralja i odlučili da je dosta, te se priključili svom vojskovođi i meni u bitci koju smo započeli. Sve se promijenilo. Osjećam se drugačije, moja svijest je potpuno drugačija, oči više ne vide samo ono što je pravo. Hamovi su pali s njih i sada vidim široku sliku. Trebalo je da se desi to što jeste da bih progledao, da bih shvatio i promijenio svoj život dok nije sasvim kasno. Nikada više neću slušati ničija naređenja, neću ratovati u ničije ime, osim u svoje. Dobio sam priliku započeti novi život; istina sa ogromnim teretom na svojim plećima, ali taj teret je moj osobni i morat ću naučiti živjeti s njim. Sebi neću oprostiti nikada ono što sam činio, ali dobio sam priliku za ono što sam želio cijeloga života. Da budem slobodan i svoj. Da sam odlučujem o svom životu, o postupcima i radnjama; da ne odgovaram nikome i ne plešem po tuđoj muzici.

– Što se ovdje dogodilo? – Adam uđe unutra gledajući u krš oko mene.

– Nema ničega Adam. Ne znam gdje više da tražim. Mogao ju je sakriti bilo gdje, zemlja je ogromna.

– Narin... – kaže pa obori pogled – Imaš posjetu.

– Molim? Kakvu posjetu? Nitko ne zna da sam ovdje!

– Žao mi je pokušao sam je izbjeći i pobjeći u gužvi tržnice, ali nisam uspio i sada je ovdje.

– Tko? – upitam, a platno na šatoru se razmakne i nitko drugi do moja majka uđe unutra. Ogleda se oko sebe sa očajnim izrazom lica, a zatim se blago nasmiješi i pruži korak prema meni raširenih ruku.

– Narin! Konačno! – priđe želeći da me zagrli, ali moje ruke uhvate njezine.

– Zašto si ovdje? Što želiš?

– Nestao si Narin. Nitko ne zna gdje si. Danima te tražim...

– Da, ti i tvoj prokleti brat. Odlazi odavde, ne želim te blizu. I uzalud ti je da kažeš Williamu gdje sam, čim odeš odavde i ja ću otići.

– Nisam ovdje da bih te otkucala Williamu. Moje si dijete, moje jedino dijete i nedostaješ mi. Brinem se za tebe. – nasmijem se glasno.

– Ti? Brineš se za mene? Od kada to točno? Bacila si me u ruke kralju čim sam ti sa grudi sišao. Nikada se nisi brinula za mene majko, ni ti ne otac.

– Nije istina Narin. Znala sam da si na sigurnom i uvijek sam bila upoznata sa tvojim stanjem. Sada si bjegunac iz kraljevstva, pokušao si ubiti kralja, kada te nađu razapet će te u njegovo ime.

– Nisam ga pokušao ubiti. Da sam htio da ga ubijem, ubio bih ga. Njemu će suditi neke druge sile, ne moj nož. Nož koji je presudio nevinima u njegovo ime. Zbog laži kojima me zatrovao. A, ako misliš da se bojim kralja i toga što će me razapeti, prevarila si se majko. Ne bojim se nikoga.

– Zašto si pobjegao onda? Zašto se skrivaš ovdje, u ovoj prljavoj rupi Narin? Ovo nije za tebe. Ti si plave kravi, poniženje je da boraviš na ovakvom mjestu.

– Skrivam se samo dok ne pronađem ono što mi srce želi. Ako umrem prije nego je nađem pogazit ću obećanje koje sam dao, a to će me boljeti više od svake smrti. Trebam ostati živ da pronađem ženu koju je sudbina za mene odredila, onu zbog koje je sav ovaj pokolj i krenuo. Onu koja ima moć da promijeni stanje u ovom našem svijetu skupa sa mnom. Onu koju je William oteo i drži je godinama negdje skrivenu od svijeta. Od mene.