U ime života 🔚

3

Lipanj, 1920...

- Samo idite, potjerajte i mog konja i vratite se u tabor.

- Ali, Pukovniče nećete valjda pješice?

- Hoću se raspasti? Bez glupih pitanja, idite i javite situaciju lordu Obedionu. - potjeram tih nekoliko vojnika niz put i spustim se s brda dolje prema rijeci. Kroz gusto raslinje vidim neke pokrete u vodi koja šušti dok mirno teče. Primaknem se i shvatim da je djevojka, duga kosa joj se rasula po golim leđima. Tijelo joj je vitko, tamnoputo, jedna je od putnika, nema sumnje.

Da, trebao bih ovog momenta da skočim u tu rijeku, da je pritisnem da mi kaže gdje joj je pleme, ali nešto u meni se bori s tim. Samo sjednem na prašnjavo tlo i ostanem gledati u nju. Lijepa je kao san, mislim da ljepšu ženu još vidio nisam. Koža joj sija na suncu, a te bujne, čvrste grudi mute mi vid. Kao kakav manijak gledam je iz žbunja dok pere svoje vitko tijelo i proklet neka sam moje uživa u tom prizoru. Svučem odjeću sa sebe i prišunjam se kamenu koji se nastanio na sred rijeke. Tu se uronim u vodu i krenem plivati prema njoj. Iako je voda mutna uspijevam vidjeti kroz nju obrise njezina tijela. Zaustavim se na samo korak od nje i izroni. Ona vrisne.

- Ne boj se! - kažem brišući vodu s lica. Pokrije grudi rukama i krene van. - Čekaj, nemoj ići. - ni riječ ne kaže, samo nastavi gdje je krenula. Svjesna da nema odjeće na sebi iziđe van, dohvati je sa zemlje i pokrije se.

- Sram da te bude manijače! Što si ti neki bolesnik koji vreba žene? Nemam mira ni da se operem, da od nekud ne izbije neki prokleti vojnik!

- Kako znaš da sam vojnik?

- Pa Ciganin sigurno nisi! Tvoja bijela koža to jasno govori! - priđem bliže, ali ostanem u vodi do struka.

- Tko si ti?

- Nitko! Ja sam nitko, baš kako si i ti. I zbogom! - okrene se omotana odjećom i brzim koracima nestane u šumi. Tijelo mi zatreperi pošao bih za njom, ali ne iz razloga iz kojeg idemo za putnicima, nego zbog nečeg sasvim drugog.

Dva dana kasnije opet sam se spustio kraj rijeke. I bila je ondje. Ovaj put obučena, klečeći kraj vode sa drvenim ribežom, prala je haljine. Priđem sasvim tiho da je na potjeram, ali se zaustavim na dovoljnoj razdaljini.

- Lijepo te je opet vidjeti krasoto - ukoči se na moje riječi pa brzo ustane držeći onaj ribež objema rukama.

- Samo korak bliže i razbit ću ti tu prokletu glavu!

- Nema potrebe za time djevojko. Neću ti nauditi.

- Lažeš! Ti si kraljev vojnik. Cijelog života bježim od vas, zar zbilja misliš da ću povjerovati da mi nećeš nauditi?

- Kunem se da neću. Dajem ti riječ, a ja sam čovjek od riječi. - ona nakrivi glavu i malo spusti ribež.

- Samo ostani gdje jesi. Što želiš od mene? Zašto me pratiš? Ako misliš da ću ti reći gdje mi je pleme gadno griješiš. Nema nikakve šanse da ću... Radije ću umrijeti.