U ime života 🔚

4

Osjećam kako udišem prašinu pomiješanu sa smradom pljesni i mahovine. Vlaga mi se uvukla u tijelo, hladno je i iznutra drhtim. Koji se vrag dogodio sa mnom?

– Ondje je! Pogledaj, rekao sam ti da je tamo. Mislim da je mrtav! – neki dječji glas dopre mi do uha. Zatim začujem korake i ubod štapom pod rebra. Jednom, drugi put. Promumljam, ne uspijevajući ništa izgovoriti. Dva vriska.

– Živ je.

– Idi dovedi pomoć Doni. Reci majci da ćemo je trebati. – osjetim kako se spustila pored mene, pa uprem svu snagu u ruke da se pridignem i odlijepim lice od memlave zemlje. Blato se skorilo na njemu, zateže me dok pokušavam da progledam.

– O, svi s neba! Neo?! Neo to si ti! – zatrepćem dok otvaram oči, a onda se same širom otvore kada ugledaju to lice. Lice ciganke koje me progoni godinama. – Neo pobogu mislili smo da si mrtav! Da su te ubili razbojnici na putu dovde. O, hvala nebesima živ si. Dođi, dođi da ti pomognem. – hvata me za ruke i pokušava dići, ne mogu da vjerujem u ovo što se događa.

– Neo, to sam ja Talli. Jesi li dobro? Što ti se dogodilo?

– T... Talli?

– Da. To sam ja. Zar me ne prepoznaješ? Jesu li te udarali u glavu jadniče?

– Ne... Ja...

– Neo!!! – vrisak me prestraši, a onda ugledam muškarca koji trči prema nama. – Talli, to je Neo! Sine, sine živ si! – hvata me i steže uz sebe, jedva uspijevam disati.

– Nisam, ja... Ja nisam ...

– Mislili smo da smo te izgubili. Da te više nema, ali tu si , opet si s nama.

– Nemojte me... Ne dirajte me. Samo me pusti. Pusti me! – otmem se i gledam u njihova izgubljena lica. U lice čovjeka koji tvrdi da sam mu sin, i u njezino, lijepo lice djevojke koje je ovog trenutka baš onakvo kakvo sam ga zapamtio prije deset godina.

– Mislim da ga moramo odvesti majci Balien, Neo je očito malo šenuo, tko zna što su mu učinili oni razbojnici. Vodi ga mojoj majci, ona će mu pomoći.

– Majci? Turell?

– Da. Vidiš, znaš o kome govorim, a maloprije nisi znao ni tko sam ja. Bit ćeš dobro Neo, obećavam, što god da ti se desilo popravit ćemo. Vratio si nam se, opet će sve biti kao nekada. – ne razumijem što govori, zašto me naziva Neo, ne znam što se kojeg vraga dogodilo, ni kako sam došao ovdje gdje sam. U glavi mi je totalni nered, ali njene oči me hipnotišu i ne mogu prestati da gledam u njih.

– Dođi sine, pomoći ćemo ti, Turell zna što treba uraditi. Da je pokojna mati živa sada bi se radovala skupa sa mnom. Ovo je dar s neba.

– Ne želim ići s tobom! Samo me ostavi na miru. Moje ime nije Neo, ne znam tko si ti ali, – okrenem se prema njoj i tom uplašenom licu – znam tko si ti. Tražim te toliko dugo. I tvoju majku također.

– Toliko dugo? Kako misliš tražiš me Neo? Nije te bilo dva mjeseca. – pogleda u čovjeka pa odmahne glavom. – Mislim da će mu trebati komplet popravak, tko zna što mu se sve desilo.

– Curo, ja sam upravo ovdje, čujem te. I da... Nisam siguran što mi se desilo, ali nešto očito nije u redu dok sam ovdje i u.... – primaknem se bliže maloj lokvi ustajale, blatnjave vode i ugledam meni sasvim nepoznato lice. Ovo nije moguće. Dodirnem si prljavi obraz, prođem rukom kroz kosu. – Tko je ovo?