𝐎𝐯𝐝𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐮𝐣𝐞 𝐦𝐫𝐳̌𝐧𝐣𝐚 | završena ✔

🥀Poglavlje 22⚘

Prošla je cijela vječnost ali Avery nije mogla da otjera loš osjećaj koji je osjećala u svakom dijelu  svog tijela. Od nervoze je hodala gore-dole i da je Mary i Johann nisu upozorili da prestane ona bi vjerovatno napravila trag hodanja u podrumu koji bi postao obilježje njenih stopala. ’’Ništa mi nije jasno. Zašto nam se od jednom dešavaju ove loše stvari. Šuma i cvijeće su u potpunosti nestale u plamenu vatre, vi ste vezani i bačeni u podrum, a Helmer se jako čudno ponaša. U stvari riječ čudno je preblaga riječ za ono što radi, a pri tome je Kerolajn umiješana.’’

’’Gospodarice još jednom Vas molim da se smirite i da sjednete. Vidno ste uznemireni i ovakvi, oprostite na smjelosti, ne pomažete baš najbolje.’’ Johann je pronašao staru stolicu i ponudio Avery, ali ona je nevoljno prihvatila. Dijelove svoje haljine je skupila i dok je sjedala na stolicu prstima je prošla kroz kosu. ’’U pravu si. Nisam baš od najbolje koristi zar ne? U velikoj smo opasnosti, zlo se poput oblaka nadvilo nad nama a sada ne postoji ni najmanja nada da se izvučemo. Jer njih dvoje još uvijek spavaju u salonu, i ako se probude nama se ne piše baš najbolje.’’

’’Njih dvoje prepustite meni, a sada bih Vam želio nešto pokazati kako bi odklonili sumnje na našeg gospodara.’’ Iz jednog kovčega je izvukao malu crnu knjigu i pružio je Avery.

’’Šta je to Johanne?’’ Znatiželjno je upitala Mary. I sama Avery se zainteresovala šta piše u maloj knjizi.

’’To je lični dnevnik koji je vodio naš gospodar, tu se nalaze sva objašnjenja za sve njegove postupke. Prije nego što Vas je upoznao gospodarice naredio mi je da dnevnik spalim ali ja to nisam uradio, nego sam ga sačuvao jer sam osjećao da će biti od koristi.’’

Avery je sa puno ljubavi i nježnosti prelazila po koricima. U rukama je držala možda najvredniju stvar koja je pripadala njenom voljenom mužu. ’’Moram da budem iskrena sa Vama, ja.. Bože, ovo nije jednostavno da kažem, ali ja ne znam da čitam ni da pišem. I mnogo me je sramota zbog toga.’’ Crvenilo je oblilo njene obraze koji su se mogli vidjeti pod plamenom svijeće.

’’Ako želite ja mogu da Vam čitam? Vrlo je važno da saznate za neke pojedinosti iz njegovog života, vi ga jedina možete spasiti.’’ Iz džepa hlača Johann je izvukao naočale.

Samo me ti možeš spasiti.
Zar to nisu bile one riječi koje je sanjala onu noć, i u snu je tada vidjela lice Mela i Helmera kako se spajaju u jedno. ’’U redu, čitaj mi Johanne i nemoj preskočiti ni jednu riječ.’’ Možda je konačno došlo vrijeme da se saznaju neke stvari. Ponizni sluga je uzeo dnevnik, stavio naočale na svoje umorne noči i počeo da čita Helmerov mladalački život.

Rano proljeće
Danas sam konačno otkrio trag koji je vodio do zakopanog blaga. Dani i dani proučavanja geografskih karti konačno su se isplatili. Ostrvo je skrivalo mnogo dragulja, zlatnika, vrijednih predmeta i ako ih sve pronađem konačno stanovnicima Tadveja neće ništa nedostajati. Kao grof Helmer Devil od Mellvila moja dužnost je bila da im obezbjedim pristojan život. Konačno će glad i siromaštvo nestatati, konačno će sve biti u redu.’’

Avery je mogla zamilsiti mladog Helmera kako se raduje svakoj novoj avanturi. Osjetila je to još danas dok su bili na brodu. On je potreban avanturama i avanture su potrebne njemu. Vrlo brzo se vratila iz sanjarenja i nastavila da sluša šta joj Johann čita.

’’Već sam peti dan na moru. Sunce se nalazi visoko na nebu, vjetra skoro i da nema, mada se nadam da ću za tri dana konačno doći na željeno ostrvo. U samoći sam spoznao jednu važnu stvar, ona je nezgodna kada vas je jedno. Ali ako vas je dvoje samoća bi znala da postane ugodna. Razmišljao sam po povratku u Tadvej da pronađem prigodnu mladu djevu za ženu. Dvorac je ogroman kao i imanje, bilo bi lijepo za par godina na njemu vidjeti dječicu.’’