Presuda je... Ljubav🔚

3

Jesam li se cijelu noć prevrtao po krevetu kao prokleta šnicla po rošilj ploči? Jesam! Jesam li razmišljao o onome što se dogodilo ispred kluba sa onom ženskom? Jesam! Jesam li proklet bio stajao uspravno doslovno do zore razmišljajući o tome kako je baš to što sam uradio, ja koji nikada ne radim takve stvari bilo nešto naj seksi što mi se dogodilo posljednje vrijeme? O, da svi odogovori su potvrdni, a potvrdan je i onaj da bih trebao posjetiti doktora Vernona u njegovoj psihijatrijskoj ordinacaiji ili možda nekog gurua da mi čakre pročisti. A, možda ne bi bilo zgorega i kakavog šamana naći da mi nemirne duhove vrati na mjesto. Koliko sam sam glup bio? Evo koliko? Ja vrlo dobro znam da je ovo sasvim normlana stvar i da to svatko na prokletom svijetu radi, ali ja nisam nikada i ovo je bio prvi put. I trebalo bi da se osjećam kao muško kakvo jesam i da me zabole taj isti Johnson za sve, da se ponašam sasvim opušteno, kao da se ništa nije dogodilo. Ali ne. Ja kao neka teška paćenička duša uzdišem jer ja bih nesreća to sada ponovio opet.

Da, tako sam nenaspavan došao na posao jutros psujući i Niala i njegovo unapređenje i sebe što sam otišao i sada si na vrat sranje natovario. Nije da mi nije prošlo kroz glavu da i večeras odem u isti klub nadajući se da ću je vidjeti, ali sam to odmah obustavio jer rekla je nikada više nema viđanja, tako da vjerujem ona ne bi došla ni za sto godina još. Nekako je našla krpa zakrpu po pitanju ovakve vrste odnosa i sasvim je jasno da je to bilo i više biti neće.

I nekako sam uspio da to sebi izmantram, i da se sastavim da jednog tipa pošaljem na rehabilitaciju i odvikavanje od alkohola i kocke, a da u drugom slučaju ipak presudim u korist ostavljenog zaručnika kojemu je zaručnica skrkala auto samo zato što je prekinuo zaruke iz razloga što ju je uhvatio u nevjeri sa susjedom. Srećom nije trebalo nešto previše da mozgam i razmišljam pa su obe parnice nekako relativno brzo prošle. Otišao sam na zasluženu pauzu, a pred sam ponovni ulazak u sudnicu moja mi je pomoćnica donijela spis i to po posljednji put. Njoj je danas zadnji radni dan, odlazi u zasluženu mirovnu nakon što je ispratila tri sudca ovog  Clarksvillskog suda za male prekršaje.

Otvorim spis i gledam.

- Lorena Beatris Batista. Dvadeset i šest godina. Vozila pod utjecajem alkohola, udarila i odvalila hidrant na glavnoj ulici, savila stub semafora, a zatim u ulici niže udarila u parkirani policijski automobil odvalivši pri tome zadnji branik istog.

- Crna Lorena pa gdje si jurcala pijana? U porodilište? - odmahnem glavom, zatvorim spis, poravnam odijelo i krenem unutra. Čuvar kao i uvijek do sada najavi moj ulazak, uđem unutra, pa stanem za moj stol. I kada pogledam ispred sebe, ka optuženičkoj klupi imam što i da vidim. Izraz ne njenom licu je čisti šok, a ja svoj pokušavam sakriti. Problijedila je totalno, izgleda mi kao da će pasti u stolicu tim seksi dupetom koje sam sinoć držao u rukama. Ovo nije moguće!