Lorena je napravila kazneno djelo za koje je čeka suđenje. Večer prije tog dana učinila je nešto što nikada ne radi. Imala je odnos s nepoznatim muškarcem kojem ni ime nije znala. Vjerujući da je to bilo jednom i nikada više se neće ponoviti nekako...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Dišem duboko dok mu stojim pred vratima. Stežem prste pa otpuštam, samu sebe psujem i evo ne mogu vjerovati da sam si dozvolila takav ispad. Mislim ne kajem se ja što sam dreknula na sve prisutne niti što sam rekla to što jesam daleko od toga, kajem se samo jer nisam prije toga razmislila o posljedicama. Prvi dan sam ovdje i već sam sranje napravila, sad može slobodno da se predomisli i da me šutne u onu prčvarnicu od pritvora da odrapim svoje zatvorena.
Pa, dobro, ako to treba neka se dogodi i kraj! Moje samopouzdanje najednom izmili iza ćoška gdje se skrivalo zadnje dvije, tri minute dok sam sebe ovdje jadikovala kao kakva baba na sahrani. Jesam li luda? Da me Baka sada vidi kako sebi ovo mislim vjerojatno bi me nekim štapom po dupetu nalupala. Baka te učila da budeš jaka žena, da stojiš iza svojih riječi, da se ne sramiš svojih djela. I tako i treba biti.
Poravnam se pa uđem unutra polako i čim vidim njegovu facu zaboravim na ovo od prije par sekudni, pa koraknem prema njemu pletući prste.
– Oprostite o vrhovni vođo! Evo žao mi je. Znam da sam.. nisam trebala... Zapravo, nije da nisam, samo sam... – on ustane sa stola na koji je dupe naslonio i bez riječi korakne prema meni. Stane ispred ja pretrnem. Ne od straha, nego od ugode koje toplina njegova tijela pruži mome iste sekunde kako se primakao.
– Šuti – kratko izusti.
– Mol... – ne stignem ni izgovoriti njegov dlan je na mom potiljku, grabi me i privlači sebi, a usne mu napadaju moje. Što je ovo majko mila, davim se, utapam, grabim ga rukama oko vrata dok doslovno proždiremo jedno drugo. I evo me okrenuta na drugu stranu koračam u nazad do tog njegovog stola, hvata me za struk i posjeda na njega. Širi mi noge i namješta svoje tijelo između njih, uzimajući mi usne kao gladna zvijer komad svježeg mesa. I opija me to, osjećam ga između svojih nogu i kroz odjeću i onu njegovu haljinu, osjećam da me želi. I to me dodatno zapali, izvijam glavu i puštam ga da me ljubi po vratu, obrazima, da mi steže prste svojima toliko da me zaboli. Ne smeta i bol prija. Bože mi pomozi pa što radimo ovo, jesmo li normalni uopće!?
– Lia... Liam... Čekaj... Jeboteee... – u tom trenu mi zasiše dio vrata, pa mi komad kože okrznu njegovi zubi. Evo umrla sam i rodila se ponovno. Što radi ovaj čovjek u sred svog ureda? Ma što ja radim vrag me odnio? Uživam? Sram da me bude! – stavim dlanove na njegova prsa i odgurnem ga nimalo grubo, jer ja zaista ne želim da ga odgurnem, ali moram. MORAM!
– Moraš... Moramo... Samo, stani! Stani jebote što se događa? – on me gleda i ubrzano diše, lice mu je rumeno, vjerujem da je i moje takvo. – Liam... Isuse, koji vrag? – prođe rukom kroz kosu, pa poklopi lice dlanovima.
– Oprosti! Nisam htio...– udahne duboko – Ma znaš što? Htio sam!
– Dooobro... – rastegnem riječ i skupim noge, pa ustanem sa stola.
– Lorena ja... Ti si... – a, tako znači, nije samo meni knedla u grlu kada treba objasniti svoje postupke.
– Rekla sam da mi je žao. Što sam to uradila. U sudnici. Nisam smjela.
