Lorena je napravila kazneno djelo za koje je čeka suđenje. Večer prije tog dana učinila je nešto što nikada ne radi. Imala je odnos s nepoznatim muškarcem kojem ni ime nije znala. Vjerujući da je to bilo jednom i nikada više se neće ponoviti nekako...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Dani koje ostavljamo iza sebe i nestrpljivo iščekujemo nove koje provodimo skupa više su od ispunjenja svih mojih snova o vezi sa ženom, o osjećanjima, jednostavno o sreći. Od večeri kada je ta luda žena pomislila da ću da je ostavim, ako se dogodi to da ostane trudna prošlo je cijelih deset dana i uskoro će Božić. Znam da svake godine Božić provodim s obitelji i da ću tako i ove, a zbilja bih ga, evo zbilja želio provesti negdje s njom.
Ovi dani bili su najduži i ujedno najljepši koje sam doživio, i svaki rastanak s njom priznajem kao najveća sisa i neopjevani papak užasno sam loše podnosio. Ali, nema smisla da je gušim sobom, ona ima svoj ritam i svoj život i ja ne smijem da ga remetim. Ona ima Beatris, najluđu baku koju sam u životu upoznao, onu koju bi svatko poželio imati uz sebe za savjet, za smijeh, za ogromnu ljubav koju isijava. Iako je Babsi, kako je Lorena zove veoma samostalna i zaista aktivna žena, njezina unuka osjeća obavezu prema njoj i brine se za nju baš kako se ona godinama brinula za nju i Maribel. A, tu je i ona, Lorenina sestra i maleni Edward koji su na neki način zaslužni što je svemir spojio nas dvoje onoga jutra u sudnici. Ona naprosto obožava svoju sestru i mališana, a obožavati tako preslatku bebu nije nimalo teško kunem se. Proveo sam s njim nekoliko sati u dva, tri navrata i mali mi je osvojio srce baš kako je njegova tetka. Nema tu više ni priče ni razmišljanja, ako ovo što osjećam nije ljubav ja prokleto onda nikada neću znati što je ljubav zapravo.
Promijenilo me sve to u ovih zadnjih dva, tri tjedna, okrenuo sam se oko svoje osi i ni malo se ne kajem zbog toga. Volim sve to. Volim te osjećaje, volim nedostajanje, jedva čekanje nje, naše dane, noći, smijeh, posao, kratka hvatanja po uredu i neprekidno zavođenje i igranje igrica u samoj sudnici. Prosto se pitam kako sam uopće živio bez svega toga do sada, kako sam bio normalan i jesam li sada ovo pravi ja ili sam bio onda, bez nje?
– Gdje si odlutao krele? – trgne me zvuk Nialova glasa, Josh prokipti od smijeha.
– Što je smiješno? – pitam pa otpijem zadnji srk kave. Nismo se našli ovako rano, prije posla već jako dugo, iako smo to prije znali često činiti. Danas smo se evo nekako svi našli na istom mjestu i eto ja sam očito odlutao, a to je sasvim dovoljan razlog za podjeb.
– Ti si smiješan. Da si samo vidio svoje lice dok si bio negdje tamo daleko odavde.
– Monroe je pečen kao Božićna purica. Izgubili smo frenda.
– A, bilo je lijepo dok je trajalo.
– Neka mu je vječna slava.
– Amen. – slušam ove idiote i otresam glavom.
– Zbilja niste normalni! Čemu vječna slava, čemu amen?
– Toliko si se zaljubio u Lorenu da si ubio našeg frenda. Sada si neka pove druga osoba.
– Nemojte da lupate! To nije točno. – nije vraga, znam i sam da sam se promijenio, ali Bože što je tu čudno? Normalno da sam prestao biti tip koji sam bio bez nje. Zar nije tako sa svima? – Kada pronađete žene za sebe i vi ćete se promijeniti. Hoću li vas tada pokopati, naravno da ne. Ja nisam seronja kao vi.
