They Call Me Obsessive(Pauzirana)

Chapter 3

Glasna buka i zvuk lomnjavine natjerali su plavokosu djevojčicu da ustane sa svog kreveta i približi se vratima. Polako je otvorila usta trudeći se da ne proizvede nepoželjnu škripu.Popela se na prste kako bi vidjela šta se dešava.Sve što je uspjela uočiti bile su sjenke njenih roditelja dok se svadjaju. Fokusirala se na njihov 'razgovor' trudeći se da čuje u čemu je stvar, što nije bilo toliko teško s'obzirom na buku koju su njih dvoje proizvodili.
" Dođavola Margaret! Dok sam ja živ u ovoj kući slušaće se moja riječ!"
Grub glas njenog oca odzvanjao je kućom na šta je ona zadrhtala. Čula se lomnjava a zatim i povišeni glas njene majke.
" Ne! Ne! Ne mogu ti dozvoliti da radiš to! Da li ti razmišljaš o svom djetetu? Uništavaš našu porodicu skote!"
U tom trenutku vidjela je tijelo svoje majke kako pada na pod propraćeno pljaskom koji je proizveo udarac njenog oca.
/ Ponovo je to uradio /
Pomislila je malena djevojčica trčajući ka svojoj majci.Suze su se već slivale njenim blijedim licem. Prišla je majci koja je bespomoćno ležala na podu.Uzela je njenu glavu i stavila je u svoje krilo. Nije smjela podignuti glavu i pogledati u ljutito lice svoga oca. Znala je šta slijedi. Na tu pomisao ispustila je glasan jecaj i zatvorila oči. Nedugo posle toga osjetila je snažan udarac na svom mokrom i blijedom obrazu. Njeno tijelo palo je pored tijela njene majke dok je zadnji put pozivala Boga u pomoć.

°°°°°°°°°°
°°°°°°
Sneno je otvarala oči sve jasnije vidjevši lik crnokose djevojke.
" Delaney, pobogu budim te već desetak minuta. Da li si dobro?"
Ona je samo klimnula glavom onoliko koliko joj je bol u vratu dozvolio. Nije voljela da govori o svojim snovima pa time niko za njih nije ni znao.
" Napravila sam nam sendviče. Pojedi odmah pa da idemo do jezera. "
Delaney je ustavši iz kreveta uzela odjeću sa stolice.
Okrenula se prema svojoj 'prijateljici' rekavši joj da je pričeka u holu kako je ona i uradila.
Nakon sto se presvukla i obavila rutinsku higijenu, otišla je po Ariu te laganim koracima krenula ka dogovorenom mjestu. Glavom su joj prolazile misli o njenom snu na koga je već navikla. Gurnula ih je u stranu pokušavši se prepustiti šetnji i razgovoru sa djevojkom kraj sebe.
Sišle su na ogromnu livadu i sjele pokraj rjeke.Dok je Aria pričala,baš kao i juče neprestano,Delaney je gledala u rjeku i razmišljala o snu i scene iz tog sna su se iznova i iznova ponavljale.
"Delany,jesi dobro?"-zabrinutim glasom pitala je Aria,koja je sjedila pokraj nje.Delaney je i dalje gledala neprestano u rjeku,kao da nije ni čula šta joj priča.
"Vidiš li ono?"-rekla je ushićenim glasom Delaney i pokazala prstom na drugi kraj rjeke.
"Ne,ne vidim ništa"-odgovorila je Aria koja je svo vrjeme škiljila svojim tamno plavim očima kako bi spazila nešto.
Delaney je blagim i nesigurnim koracima išla ka drugom kraju rjeke.
"Delaney,gdje ćeš"-izustila je Aria i brzim koracima krenula za njom.
Kako su se približavale drugom kraju rjeke slika bila je sve jasnija i jasnija.Aria je sada vidjela o čemu je Delaney pričala.
Kada su bile dovoljno blizu Delaney je uzela štap koji je bio blizu obale rjeke.Čvrsto je držala drveni štap,izula se i krenula u vodu.
Aria je ukočeno stajala,plašeći se išta da pita.Delaney se polako približavala ogromnoj bjeloj 'fleci' koja je plutala po površini vode.Podigla je štap i pokušala da napipa šta je to.
Čitavo tjelo joj se drhtilo da li od hladnoće ili od straha.Njene crvene usne polako su bile sve više i više modre.
"Delaney,samo trošimo vrjeme ovdje."-uplašeno je rekla Aria koja je ukočeno stajala u jednom mjestu.
Za zadnji put Delaney je još jednom napipala tu bjelu 'fleku' koja je plutala i uspjela da je privuče sebi.Kada je polakim pokretom stavila ruke u vodu i napipala shvatila je da je to haljina.Čisto bjela haljina koja je plutala po vodi.
"Upravu si.Samo gubimo vrjeme ovdje."-rekla je Delaney i okrenula se ka Arii.Krenula je da izadje iz vode kada je nešto dotaklo.Brzo i uplašeno se okrenula i vidjela ruku ispod bjele haljine.Ponovo je uzela drveni štap i bojala se šta je mogla vidjeti.A to čega se bojala se baš i dogodilo.
Ubrzo se začuo vrisak.Ptice koje su bile na visokim granama sada su odletjele,daleko.
"Aria zovi nekog!"-sva uplakana rekla je Delaney koja nije mogla da vjeruje šta vidi svojim očima.
Aria je skupila snage,obrisala suze i krenula da trči najbrže što može.
Nakon nekog vremena došla je pomoć kod rjeke koja je izvela ,sada već modru djevojku sa nekoliko masnica po tjelu i licu,iz vode.

°°°°°°

"Znači živi u domu,ima plavu kosu i plave oči,najbolju drugaricu po imenu Aria,oca i majku koja je napustila"-ponavljao je Trystan iznova i iznova u svojoj glavi kako bi zapamtio.
Drzao je sve te dokumente o njoj u jednoj ruci lagano je prošao rukom kroz njegovu plavu kosu i uzeo gutljaj viskija.A zatim shvati.
"Pa ona je..."-rekao te nesigurno zastao.
"Ma nemoguce"-rekao je i uzeo još jedan gutljaj viskija.