They Call Me Obsessive(Pauzirana)

Chapter 10

"Šta to radiš?" Začula je prekorni glas, te se refleksno okrenula, zatvarajući vrata ormara drhtavim rukama.
Ispred nje je stajala Beatrix, sa uplašenim i mračnim pogledom.
Gurnula je ključ u zadnji džep njenih crnih farmerica nadajući se da je Beatrix nije vidjela kako ulazi u onu čudnu prostoriju.
" Ja... Tražila sam jednu majcu. Znaš, onu moju plavu. Nema je nigdje, pa sam mislila da je možda negdje u ormaru, ispod gomile moje odjeće."
Nesigurno je izrekla prvu laž koje se sjetila, glas joj je drhato, a znoj oblijevao njeno tijelo. Ono što je vidjela u onoj sobi nije joj bilo dovoljno. Željela je još, željela je da se vrati tamo, i da otkrije šta je to toliko posebno da bi se čuvalo između četri oronula zida.
" Aha... A nemoj više to raditi. Vidiš, ormar je star, pa moglo ti je što pasti na glavu. Budi oprezna."
Nije joj bilo jasno, čemu ova briga. Ormar jeste star, ali definitivno nije pri raspadu. Ipak samo je klimnula glavom, kako bi je što prije otjerala kući i vratila se svom malom 'istraživanju'.
"Došla sam da ti kažem da sjutra idem ranije u školu. Ne čekaj me. Vidjećemo se tamo. I ne traži tu majcu, nije ti lijepo stajala, a za vikend možemo ići da kupiš nešto nove garderobe."
U vazduhu se mogla osjetiti netrpeljivost, koja ranije nije postojala.
Svjesno su lagale jedna drugu, jer sve što je Delaney imala u ormaru bilo je crne ili sive boje. I Beatrix je to znala, no ipak je željela skrenuti svojoj drugaricu s'uma ono što je ona naumila.
Obje su dobro znale šta je to.

"Okej, vidimo se onda, ujutro."
Beatrix ju je još jednom osmotrila te napustila njenu sobu.
Kada je začula lupanje vrata, bila je sigurna da je sama u kući, a to je ono što joj je sada potrebno. Sjela je na krevet, naslonivši glavu na hladan zid.
Htjela je ući ponovo u onu čudnu prostoriju, no se plašila da joj se ono što će tamo vidjeti neće uopšte svidjeti.
Ipak, postojala je šansa da je to samo obična soba, bez ikakvih tajni, misterija. No zašto onda nema normalna vrata kao i svaka druga prostorija?
Bilo je previše pitanja u njenoj glavi, te je htjela da spriječi val novih.
Ustala je i približila se ormaru.
Otvorila ih je, a pogled joj je odlutao na još jedna, vješto sakrivena. Izvadila je kljuć i jednim pokretom ruke, uz škripu otvorila je stara drvena vrata. Nesigurno je kročila unutra.
Prizor je bio sve samo ne ono što je ona očekivala.
Sivi zidovi, prašina, i oronula stolica u ćošku male sobe. Na svakome zidu nalazilo se dvadesetak slika. Na njima bila su mala djeca.
Bila je u iskušenju da izađe i zaboravi sve što je ovdje vidjela, međutim, želja za istinom je prevagnula. Na betonskom podu, bile su poređane stare prljave plišane igračke. Bili su svugdje po podu, te su sobu činili još više jezivom.
Približila se zidu, skinuvši jedno od slika sa zida. Na njoj bio je mali dječak, nije imao više od 5 godina. Naslikana akvarelom, krasio ju je zlatan okvir, koji se nalazio na svakoj od slika.
Okrenula je poleđinu slike, na kojoj je iskošenim neurednim slovima pisalo:
'J.M. 08.03.'09'

Odložila je sliku nazad na zid, kada je začula otvaranje ulaznim vrata.
"Kući sam!"
Meredith se vratila, te je morala što prije izaći i vratiti se natrag u sobu. To je i uradila, a ključ smjestila među koricama knjiga. Znala je da ga tu njena usvojiteljica sigurno neće naći, štaviše, ona nikada nije ulazila u Delaneyinu sobu.
▪▪▪
Ponoć je prošla, a tijelo plavokose djevojke nepomično je ležalo na krevetu.Zurila je u plafon, odmarajući se uz zvuk udaranja kišnih kapljica o njen prozor.
Pitanja su nadolazila sama od sebe i gomilala se, bili su joj potrebni odgovori.
Da li oupšte Meredith zna za onu sobu? Da zna, zašto se onda ona nalazi u Delaneyinom ormaru? Šta znače one čudne slike? I one plišane igračke? Da li joj Meredith može dati odgovore na sva ova pitanja?
Neko vrijeme kasnije, Delaney je utonula u san, nadajući se da će je to barem malo opustiti i izbistiti njenu glavu. No, pogriješila je.
▪▪▪
Tačno u podne, mala djevojčica vraćala se kući, skakajući po malenim baricama koje su bile 'djelo' sinošnje oluje. Sve što je sada trebala, bio je ručak, te njen topao krevet.
/'Drugi razred je veoma težak'/ pomislila je, dok je ulazila u prostrano dvorište njene kuće. Kada se približila vratima, začula je buku.
Znala je šta to znači, no bez izbora, bila je primorana da uđe unutra.
Njena majka je sjedela na stepenicama u hodniku, sa rukama na licu. Tresla se, jecala. Nedaleko od nje stajao je njen otac, mračnoga pogleda i crvenoga lica.
Čim ju je ugledao, približio joj se i izvadio debeli kaiš iz džepa svoje jakne.
" Vidi Margareth, tvoja mezimica je stigla. Hajde da joj priredimo malu predstavu."
Kaiš je zavezao oko ručnih zglobova svoje ćerke. Njeno lice bilo je mokro od suza, dok je i dalje gledala u svoju majku, koja nije ništa govorila.
Ubrzo, bijela krpa našla joj se u ustima, onemogućivši joj zvati u pomoć ili vrištati.
"Predstava počinje."
Bezobrazan osmjeh našao se na licu njenog oca dok je izgovarao prethodne riječi. Njegova ruka poletjela je prema obrazu njene majke, na šta je ona vrisnula.

Udarac za udarcem, zadovoljstvo tog čovjeka sve je više i više raslo. Uživao je u moći koju je tada imao, činilo ga je srećnim gledati ljude kako pate.

Djevojčica je i dalje sjedela u ćošku sobe, i sve ovo posmatrala. Bila je primorana na to, i ako je bila mala, znala je da je njen otac čudovište, koje besramno muči nju i njenu majku. To nije bio život koji je ona željela.
Tijelo njene majke puno plavih modrica i ogrebotina ubrzo je palo na pod, dok su joj se oči zatvorile.
Njen otac je napustio kuću uz podli osmjeh ostavljajući svoju ćerku i ženu u suzama, prepuštene same sebi.
▪▪▪
Duboko je uzdahnula, nije mogla doći do vazduha. Stavila je svoju skrhkanu ruku na grudi pokušavši smiriti bol u plućima.
Njene oči bile su pune suza.
Okrenula se ka svojoj natkasni te popila vodu, i dalje joj je bilo teško disati.
Bila je zaprepašćena od onog što je vidjela u snu.
Sada joj je nekako bilo jasnije,počela je sklapati dio po dio. Zapravo to i nije baš htjela,jer istina boli, a njena istina, njena istina bila je strašna.
Svoje misli okupirala je na lice koje je vidjela u svom snu. Sada čovjek koji je sjedio prethodnu noć za šankom nije bio ne poznati stranac.
Taj lik njoj je bio itekako poznat.
Ali ono što je nju bunilo je da li ga je ona stvarno vidjela te noći ili je to samo jedna od njenih mračnih maštarija.
Ustala je iz kreveta te hladnom vodom pokvasila svoje blijedo lice. Kapljice slivale su se po njenom licu dok je ona stajala i gledala svoj odraz u ogledalu.
/Ko sam ja?/
Pomislila je te se još jedanput umila.
Sišla je niz stepenice i uzela svoj doručak koji je bio kao i svako jutro na trpezarijskom stolu spakovan u papirnu kesu.
Nemarno je strpala doručak u svoju tašnu i tiho zatvorila vrata ne bi li probudila Meredith.
Nakon nekog vremena zaustavila se ispred svoje škole.
Bilo je to jedno od tmurnih dana. Gledala je u svakog.
Svako je bi različit,baš kao i ona sama.
"Del?!" iz dubokog ramišljanja probudio je glas Beatrix.
"Nisam spremna za ovaj pakao..." govorila je gledajući u svoju školu.
"Ko jeste?" rekla je Beatrix te je povukla za ruku i zajedno se uputile ka vratima škole.
Njoj činilo se kao da je svaki čas trajao vječno. Na časovima oretvarala se da sluša nastavu dok njene misli lete negdje daleko.
Kada bi išla koracima nabacila bi onaj njen 'osmjeh' kao da je sve u redu.Ustvari niko nije znao šta je iza tog osmjeha.
Pokušavala je sve samo da skrene od realnosti. Njoj se činilo da joj sasvim dobro ide, ali ko još može pobjeći od svog sopstvenog života?
Časovi, i oni su se završili.
Kada je ušla u svoju sobu, sjela je te dugo razmišljala. Baš onda kada je pomislila da je sve ponovo u redu, i da će biti, u tom trenu sve je palu u vodu, svaka riječ.
I onda kada je mislila da je pobjegla od njega, od svog sopstvenog oca, shvatila da je sada bliža njemu nego ikada.
Što je plašilo,jer je znala šta je sve čeka...