They Call Me Obsessive(Pauzirana)

Chapter 11

Sjedila je na klupi u parku, sa slušalicama u ušima. Nježna melodija pjesme koju je slušala činila ju je ovog tmurnog i oblačnog dana još depresivnijom. Park je bio pust. Katkad bi vidjela koju osobu kako korača drugom stazom, no niko nije obraćao pažnju na nju.
Sa druge strane jezera, suprotno onoj na kojoj se ona nalazila, bilo je igralište. Djeca su uzbuđeno skakutala zadivljeno posmatravši sve te šarene tobogane, ljuljaške, klackalice... Njihovi roditelji sjedeli su u obližnjem kafeu, kako bi mogli pomno posmatrati svoju djecu.
Pogled joj je odlutao na malu crnokosu djevojčicu koja je sjedela na travi kraj ljuljaške. Suze su tekle njenim crvenim obrazima, dok je držala ruku na svom koljenu, na kome se nadzirala mala ogrebotina. Ubrzo je do nje dotrčao zabrinuti momak, zasigurno njen otac, uzeviši je u naručje. Čvrsto je držao u svojim rukama, te otisnuo jedan poljubac na njeno čelo. Malena djevojčica je uskoro prestala da plače, te su ona i njen otac sjeli na jednu od klupica. On ju je milovao po glavi, dok se osmjeh širio njenim licem. Zagrilala ga je svojim malim ručicama, nakon čega su njih dvoje zajedno napustili park.

Delaney je sve ovo pomno posmatrala sa druge strane maloga jezerceta.
To je bilo sve što je ona željela, ljubav i briga njenog vlastitog oca. Jedna suza skliznula je njenim licem kada je shvatila da to nije nikada imala niti će imati.
Sjena visokog muškarca joj je približavala, te je ubrzo prepoznala Trystana, momka njene prijateljice. Skinula je svoje slušalice, a on joj je mahnuo, te sjeo kraj nje na klupu.
"Hej Delaney, otkud ti ovdje?"
Upitao ju je sa osmjehom na licu. Njegove ledeno plave oči nisu prekidale kontakt sa njenim, dok je proučavao svaku crtu njenoga lica.
"Hej, izašla sam da prošetam, pa sam sjela da odmorim."
Nespretno je odgovorila, grube crte njegovog lijepog lica ostavljale su je bez daha.
"Aha, ja čekam Beatrix, idemo na piće, hoćeš sa nama?"
Njegova ponuda joj se činila dobrom, no znala je da će biti višak, te je željela da izbjegne taj poznat osjećaj.
"Ne, hvala. Moram kući. Vidimo se Trystan."
Mahnula mu je te brzo ustala uputivši se ka svom novom domu.

"Stigla sam!"
Izula je svoje patike te se uputila ka dnevoj sobi. Tamo je vidjela Meredith kako sjedi na stolici, pred svojim platnom i slika nešto. Kada joj se približila, na platnu je ugledala svoj lik.
Zelena livada, sa po kojim crvenim i žutim cvjetom. Na sred te livade, sjedila je djevojka u snježno bijeloj haljini. Ta djevojka sličila je Delaney.

"O, već si tu. Pogledaj, da li ti se sviđa?"
Meredith se okrenula ka njoj, te joj rukom pokazala ka svom novom djelu. Ona je, zaista bila odlična umjetnica. Svaki trag njene četkice na podlozi pričao je dio svoje priče i činio sliku u cjelini savršenom.
"Da, lijepa je. Da li sam to ja?"
"Mhm, pronašla sam ogromnu inspiraciju u tebi."

Nije znala što da joj odgovori, no se u tom trenutku sjetila one čudne sobe, i svih onih slika, nalik ovoj ispred nje.
Nakon još nekoliko prozborenih riječi, Delaney je otišla u svoju sobu. Napravila je sebi toplu mirišljavu kupku u svom kupatilu, te u kadi provela narednih pola sata.
Neko vrijeme kasnije, pronašla je sebe u iskušenju, te ponovo ušla u onu prostoriju, kada je bila sigurna da je Meredith otišla da se vidi sa nekim prijateljima.
Stajala je i pogledom proučavala slike na zidovima. Svaka je bila drugačija, međutim na svakoj se nalazilo jedno dijete. Na nekim slikama su to djevojčice, na nekima dječaci, no svi su bili djeca. To ju je još više zbunjivalo, te koliko god je pokušavala da poklopi te kockice u glavi, nije uspjela.
Rukom je posrnula ka džepu svojih tamnih farmerica kako bi izvadila telefon, i vidjela koliko je sati. Meredith bi trebalo da se vrati u 22h, te bi trebalo da ranije napusti ovu sobu.
Međutim, kao i uvjek nespretna, Delaney je ispustila svoj telefon, koji se otkotrljao ispod maloga kreveta u ćošku ove čudne prostorije.
Spustila se na koljena, te pogledala ispod kreveta. Ugledala je svoj telefon, te rukom posegnula ka njemu. Uzela ga je, te oduvala prašinu sa njega, pritom se blago zakašljala.
Još jednom se okrenula te pogledala ispod kreveta, tamo je ugledala kvaku na podu.
Ustala se te s' lakoćom podigla mali krevet i pomjerila ga u stranu.
Na podu su se sada jasno mogla vidjeti mala kockasta vrata sa drvenom ručkom.
Duboko je uzdahnula prije nego što ih je otvorila kako bi se spremila za još jedno iznenađenje i dodatan problem.
Drhtavom rukom posegnula je sa kvakom te podigla vrata. Ugledala je merdevine te pažljivo spustila noge na njih, pa ubrzo sišla u takozvani podrum.
Sve oko nje je bilo mračno, izvadila je telefon i upalila blic kako bi osvijetlila prostoriju u kojoj se nalazi.
Ono što je ugledala ostavilo je bez daha.
Tamna uska prostorija, paučina je visila sa ćoškova plafona, par dugačkih konopaca visili su sa plafona.
Tri metalne šipke bile su prikovane za zid, te su tu bile još neke čudne sprave koje se riječima ne mogu objasniti, kao ni njihova svrha.
Okrenula se ka drugom zidu, a to što je ugledala na njemu ostavilo je još jedan ogroman upitnik iznad njene glave.
Na zidu su bila ispisana imena. Mnogo njih. Od vrha, pa do dna zida, na njemu bila su urezana imena.
Nijedno od njih joj nije bilo poznato, no sve ovo se činilo veoma jezivo.
Sjetila se kako bi ubrzo trebala doći Meredith te je pogledala na telefon.
~21:48h
Brzim koracima se popela uz metalne merdevine te kad je izašla iz tog podruma, zatvorila je vrata, i vratila krevet na svoje prijašnje mjesto. Izašla je iz sobe, zaključala je i zatvorila vrata ormara.
Ključ je kao i prije, sakrila među koricama knjiga, te se bacila na svoj krevet sumirajući sve što je tamo vidjela.
▪▪▪
Ustala je iz svog kreveta čuvši buku iz prizemlja koja ju je probudila. Jedan pogled ka satu bio je dovoljan da se zapita
' ko i koji vrag radi u 3h ujutru?'

Spustila se stepenicam uz škripu istih te se uputila ka izvoru buke, dnevnoj sobi. Sa polica pored vrata uzela je staklenu vatu u kojoj je stajalo suvo cvijeće, koje je bacila na pod.
Nečujno je ušla unutra pokušavajući da ignoriše strah i brigu. Vazu je držala čvrsto među svojim znojnim dlanovima dok je koračala prostorijom.
Na fotelji, sjedela je njena usvojiteljica, gledala je u zid praznoga pogleda i izgovarala imena.
"Maya, Luke, Anamaria, Eric, Cameron...".
Ta imena su joj bila poznata te se mogla zakleti da ih je pročitala na zidu onog podruma.
Mislila je da Meredith mjesečari, te je što prije potrčala natrag u svoju sobu prije nego što je ona nije ugledala.