They Call Me Obsessive(Pauzirana)

Chapter 9

Hladan znoj slivao se niz njeno blijedo lice.Polakim pokretom obrisala je svoj mokar dlan o svoje tijelo i pružila ruku momku plave kose.
"Delaney." Nesigurno je izgovorila.Uputila mu je jedan od onih lažnih osmjeha,ironičnih osmjeha...
Jedino što je htjela je da se okrene i ode.Nije bila od onih socijalizovanih osoba,nikada nije znala voditi normalan razgovor.
"Zaista bi morala kući,izvinite me..." što brže moguće je izgovorila samo kako bi otišla.
"Del,večeras u osam.Obećala si." Snažnim glasom dobacila je Beatrix,Delaney se blago okrenula te spustila glavu ka dolje kako bi joj potvrdila i dobacila jedan od njenih 'osmjeha'.
Brzim koracima išla je prema svojoj kući,zapravo samo je čekala onaj trenutak kada bi se bacila na svoj krevet.
Nedugo zatim to je i učinila.Ušla je u kuću i snažno zalupila vratima.
"Delaney,je li sve u redu?" Svojim nejakim glasom dobacila je Meredith koja je sjedila za platnom.
"Da!" Mrzovoljno je dobacila te zatvorila vrata od svoje sobe i konačno došao je i taj trenutak, bacila se na krevet sa sve svojim mislima koji su razigrano letjeli po njenoj glavi.
Te misli svaki dan bile su sve teže i bolnije,samo je htjela da ih se otarasi.Sklupčala se onako kako ona zna u jednom položaju i bez razloga je krenula da plače.
Nakon svake suze bilo je sve lakše i lakše,tako se taj plač pretvorio u sve jači i bučniji jecaj kojeg nije mogla smiriti.
Polako je disala i izdisala njen 'ritual' koji je barem malo pomogao.Okrenula se te dohvatila svoju terapiju koja je bila na njenoj komodi,te uzela vodu i progutala.
○○○
Bilo je skoro osam sati,osjećala se mnogo bolje i bila je spremna da prvi put u životu izađe sa svojim društvom.
Uzela je svoju jaknu i istrčala napolje.
"Idem!" Izgovorila je prije nego što su se vrata zatvorila.
Čekala su je kola odmah ispred njene kuće.
"Spremna?" Pitala je Beatrix sa ogromnim osmjehom na licu.
Beatrix bila je predivna te noći,bila je drugačija u svojoj crnoj haljini i potpeticama koje su bile iznad zemlje par centimentra.
"Uvjek!" Odgovorila je Delaney čiji je pogled bio prema prozoru.
Nakon nekog vremena kola su se zaustavila ispred jednog kafića.
Delaney je blago zalupila vratima i sporim koracima došla do kafića.
Bio je to ogroman kafić sa puno ljudi,što se njoj nikako nije svidjelo.
Sjeli su za sto,te naručili piće.
Te noći puštali su svaku pjesmu koju Delaney voli te nije mogla odolijeti da malo zapleše,ni sama to nije očekivala.
Pjesma po pjesma,a Delaney je neprestano igrala ali ne i dugo.
Sjela je ponovo za sto te popila što više soka kako bi žeđ prestala.
"Beatrix,jel se samo meni čini ili nas ovaj čovjek gleda čitavu noć?"
Zadihano je izgovarala Delaney upirući očima ka čovjeku koji je sjedio za šank u ruci državši viski.
"O čemu ti Del?Koji čovjek?" Upitno je izgovorila Beatrix dok joj se pomalo i podsmijavala.
"Pa...Nebitno zaboravi." Rekla je Delaney nakon čega je brzo izašla napolje.
/Šta je samnom?/
Rečenica koja se bezbroj puta ponavljala i ponavljala bez prestanka u njenim mislima.Bila je sigurna da je popila terapiju,ali da li je zaista to i uradila?
"Jesi dobro?" Upitao je Trystan koji je stajao naspram nje.
"Da,samo od tog svog igranja...znaš.." sporo je izgovarala.
"Da,naravno." Rekao je te ponovo ušao u kafić,za njim ušla je i ona.
Uputila se ka šanku na kojem je i dalje sjedio prosjedi čovjek.
Blago ga je dotakla kako bi se uvjerila da je on zaista tu ali prije nego što je to i učilnila njegov pogled bio je na njenim očima.Taj pogled pun bjesa i gorčine,koji  joj je bio vrlo poznat.Od pogleda joj se zaledila svaka koščica u njenom tjelu te se samo okrenula prije nego što bi shvatila odakle joj je toliko poznat taj pogled.
Uzela je svoju jaknu i istrčala bez pozdrava dok su Trystan I Beatrix pleasali.
Kada je stigla kući bilo je kasno.
Meredith nije nigdje bilo,kao ni njenih slika što je bilo čudno.
Odlučila je da nastavi ka svojoj sobi mislivši da je Meredith u komšiluku.
Polako je njenim nesigurnim rukama otvorila vrata od svog ormara i uzela svoju pidžamu.Krenula je da zatvori vrata ormara dok njene oči nisu zastale na malom udubljenju u unutrašnjosti ormara.
Polako je opipala vrata te nakon izvjesnog vremena našla kvaku koju je stisla ali su vrata bila zatvorena.
Ušla je u Meredithinu sobu tragajući za malim ključem koji je uvjek viđala ali je nije marilo od čega je taj ključ.
Bespomoćno je tragala za ključem dok joj oči nisu zastale na jednu od Meredithinih slika na kojem je bio naslikan dječak.Uputila se ka slici te pogledala iza nje nije bilo ničeg.
/Gdje je zaboga?/
Pomislila je te skinula sliku sa zida i polako je okrenula,a ključ bio je zalijepljen za sliku.Uzela ga je i otišla ka svojoj sobi te blago otključala vrata koja su se nalazila u ormaru i ni sama nije mogla da vjeruje šta vidi.
"Šta to radiš?!"

Zdravo svima ponovo!
Nadamo se da vam se sviđa nastavak!
Hvala vam na pregledima!!
I molimo vas vote-ujte i ostavljajte vaša mišljenja o ovoj priči u komentarima.
S ljubavlju
Tijana i Mila♥