27.

82 9 20
                                    

Jung Hoseok P. O. V.

Po ulasku u bolničku sobu, srce mi je skoro puklo popola. Tseon je već izgledala blijeđe nego prije. Ako je to uopće moguće. Kako ću spasiti taj mali život, to malo, slatko, nevino biće? Nisam znao. Ali znao sam da moram.

Ja : Hej.

Pogledala je u mene sa zbunjenim izrazom lica.

Tsn : Hoseok? Što ti radiš ovdje?
Ja : Zaista si očekivala da mi Da Won ništa neće javiti?

Facepalmala se, a ja sam se nasmiješio.

Ja : Jesi gladna?
Tsn : Malo.
Ja : Pričekaj.

Otišao sam do aparata sa sendvičima niz hodnik i kupio jedan pa se vratio.

Ja : Izvoli.
Tsn : *nasmiješi se* Hvala.

Krenula je jesti, ali taman prije nego što je zagrizla je otrgnula otprilike četvrtinu i pružila mi ostatak.

Tsn : Očito je da je tebi potrebnije nego meni.
Ja : Tseon, zaista ne treba-
Tsn : Nisam ovo otvorila za raspravu. Uzmi.

Lagano sam se nasmijao i prihvatio. Na kraju krajeva, istina jest da sam i ja bio gladan. Jeli smo u tišini. Ona je jela prilično sporo kako ne bi završila prije mene, ali to čak nije bilo ni potrebno. Pred njom nisam imao straha od toga da pokažem svoju najstariju naviku, a to je da jedem strahovito brzo i halapljivo.

Tsn : Hoseok, ugušit ćeš se! Uspori!
Ja : Mmmli n trba, vk i j dbr.

Počela se jako smijat, a onda me zamolila da ponovim kad progutam zalogaj.

Ja : Ali ne treba, ovako mi je dobro!

Oboje smo prasnuli u smijeh, a kad smo završili sa sendvičima smo pričali i smijali se tako opušteno da smo skoro zaboravili da smo u bolnici.

Skoro.

A/N

Sve za što sam ikad molila su komentari. Zar je toliko teško napisati barem jednu riječ?

Zbunjenost Where stories live. Discover now