•37•

1.8K 76 4
                                    


"Diši, Tijana, diši. Sve će da bude dobro", samoj sebi govorim dok hodam ka oltaru. Ma zajebi ovo, onesvestiću se od nervoze. Danilo mi se smeši, pokušavajući na taj način da me umiri, ali ništa mi trenutno ne može pomoći.

Hvala Bogu pa bar nema puno ljudi. Samo najbliži prijatelji i najuža porodica, jer više od ovoga ne bih izdržala. Ako se onesvestim, bar ću se obrukati pred bliskim ljudima.

Pogledam u Danila, kom je pogled na trenutak odlutao, ka porodici. Znam da ga muči to što njegova sestra nije želela da dođe, iako to nije želeo da mi prizna. Vrati pogled na mene, tek nakon što stanem pored njega. Polako me odmeri, zbog čega ponovo crvenim.

"Divna si, ljubavi", kaže to dok me gleda pravo u oči, a ja se osmehnem.

"Ako misliš da žurimo, slobodno mi to reci. Neću se ljutiti", uozbilji se na trenutak, a ja odmahnem glavom.

"Spremna sam da ti se obećam na večnost", blistavi osmeh zameni ozbiljnost od malopre.

"Odmah da te upozorim, ja to shvatam bukvalno", nasmejem se pa mu kažem da mi to sasvim odgovara.

Ništa manje od večnosti s njim ne prihvatam.

Danilo's pov

"Vidiš da je bila pametna ideja da ne pravimo ništa ogromno", ponosno mi kaže, nakon što se napokon vratimo u stan. Sveta i Dana su insistirali da Andrea bude s njima i noćas, da bismo Tijana i ja imali malo vremena za sebe. Mada nama se prva bračna noć dogodila odavno.

"Naravno kad je to ideja moje pametne supruge", napokon dočekam da mogu da je nazovem tako, pa primetim kako se smeje.

"Koliko ti mene samo činiš srećnim", kažem pre nego što spojim naše usne u strastven poljubac. Pribije se uz mene, a ja već polako ludim. U trenutku se nađe u vazduhu, dok je ja nosim ka spavaćoj sobi.

"Zar si toliko nestrpljiv?", kroz smeh upita, na šta ja klimnem glavom.

"Nisi ni svesna koliko", nežno je spustim na krevet, pa se nađem nad njom.

"Bolje si?", pažljivo upitam, pre nego što se desi išta više. Na trenutak stane kao da razmišlja, pa samo klimne glavom i poljubi me. Nisam baš uveren.

"Sigurno?"

"Divno je što si pažljiv, ali nema potrebe za brigu", uveri me da je sve uredu, pa nastavim gde sam stao. Taman što se rešimo odeće, ona se odvoji od mene. Primetim kako je probledela, pa se već iskreno zabrinem. Otrči u kupatilo dok ja zbunjeno gledam za njom.

"Šta se dešava, ljubavi?", upitam je zabrinuto nakon što se vrati u sobu.

"Izgleda da sam pokvarila stomak. Izvini, ali stvarno se osećam umorno i još sad i ovo", krene da se izvinjava, ali joj kažem da je sve uredu.

"Najbitnije je da ti meni budeš dobro. Sve ostalo je manje važno", legne pored mene, a ja je odmah zagrlim.

"Hoćeš onda da gledamo neki film?", predložim, a ona odmahne glavom.

"Nemam volje za filmom. Ja bih samo da ležimo ovako", molećivo me pogleda, a ja uz osmeh klimnem glavom.

"Kako god ti želiš, ljubavi."

Danica's pov

"Podseti me, zašto mi i noćas čuvamo Andreu?", kako me Svetozar upita, ja ga prostrelim pogledom.

"Mogu valjda i njih dvoje da dobiju slobodno za prvu bračnu noć", dam sasvim logično objašnjenje, na šta on prevrne očima.

"Ko ih je terao da prave decu pre braka?", iznervirano ga pogledam, pa se ućuti.

"Podsetiću te, Svetozare, da smo i ti i ja napravili dete pre braka. Da li ćeš isto tako govoriti i kad njih dvoje budu trebali nama dete da pričuvaju?", kao da je tek sad postao svestan te činjenice, lupi se po čelu.

"Ti i ja ćemo da se venčamo pre nego što beba dođe", kaže kao najlogičniju stvar na svetu, zbog čega ja prevrnem očima.

"Samo ti naredi, Markoviću. Pametnije bi ti bilo da mi doneseš hranu što sam joj spremila. Treba dete da jede", da me ne bi još više nervirao, ustane i posluša me. Vrati se s hranom, pa muke ponovo počnu.

Vidi se da je Danilova princeza.

"Jedi, malena, molim te", zamolim je, jer me ponovo zeza. Svetozar se već pojavi sa kašom u ruci, ali ja to odbijem.

"Upropastićemo im dete", Tijana je zahtevala da joj spremam povrće, ali šta da radimo kad ovo dete neće da nas sluša.

"Ne želimo da umre od gladi, zar ne?", uozbilji se, a ja uz uzdah odmahnem glavom. Kao i prošli put, kašu pojede bez pogovora.

"Ja se njima zaista divim. Kad je njih dvoje hrane, to deluje tako lako. Jede sve što joj daju."

"Zna mala da roditelje mora da sluša. A očito da smatra da nas dvoje nismo dovoljan autoritet, pa ne mora i nas da sluša", Sveta slegne ramenima, a ja frustrirano uzdahnem.

"Misliš da ćemo ti i ja biti dobri roditelji?", ozbiljno ga pogledam, a on mi se osmehne.

"Bićemo najbolji roditelji na svetu. Znaš i sama koliko je Tijani bilo teško u početku. A mislim da ja najbolje znam koliko je Danilu vremena trebalo da se navikne na dete. I s nama će sve da bude kako treba", uteši me, pa se vrati hranjenju Andree.

"Misliš?", nesigurno ga upitam, a on se za trenutak okrene ka meni.

"Znam."

Danilo's pov

"Ljubavi, jesi bolje?", upitam brižno, ali ne čujem odgovor zbog čega se zbunjeno okrenem ka njoj. Od srca se nasmejem kad shvatim da je zaspala.

Spustim svoje usne na njeno čelo, pa se polako udaljim od nje, ostavivši joj dovoljno prostora. Sednem na ivicu i ponovo je pogledam.

I dalje ne mogu da verujem da je samo moja. Zahvalan sam samo dragom Bogu što mi je dao nju i našu ćerku. A ja se nadam da će mi dati i još koje.

Znam koliko je nervira kad navalim na priču o deci, ali šta da radim kad sam u ljubavi do ušiju. Po prvi put u životu želim porodicu s nekim i to ogromnu.

Prošli put nisam bio tu, ali ovaj hoću. Proćićemo kroz sve zajedno. Ostaje mi samo da čekam da se to desi.

A onda mi nešto padne napamet.

Šta ako..?

Deo malo ranije, jer me prva smena ubija 🙈💙

𝑁𝑒𝑜𝑏𝑎𝑣𝑒𝑧𝑛𝑜 - 𝑜𝑏𝑎𝑣𝑒𝑧𝑛𝑖 ✅Where stories live. Discover now