•Epilog•

3.7K 104 59
                                    


"Pazi na brata, Andrea", uzviknem sa stepenica, jer Nemanja trči po sobi i strah me da će se povrediti.

"Dobro, tata", dobaci mi pa krene da uhvati najmlađeg brata.

"Gde je Marko?", upitam blizance, a oni se zgledaju.

"Mislim da je u svojoj sobi", Una mi nesigurno odgovori, dok Viktor potvrđuje njene reči, klimanjem glave.

"Je l' sve spremno?", upitam ih ozbiljno, a oni referišu o stanju kuće.

Popnem se na sprat da bih proverio šta Marko radi. Nasmejem se kad ga zateknem kako pimpla fudbalsku loptu unutar svoja četiri zida. Isti sam ovakav i ja bio.

Pre četiri godine smo se vratili u Beograd i tako sam ja dobio priliku da svoju karijeru završim u klubu koji obožavam, što se prošle godine i desilo. Oprostio sam se od fubala kao igrač, ali daleko od toga da je moj posao u fudbalu gotov.

Mislio sam da nikad neću imati ikakve veze sa Zvezdom, dok pre par meseci nisam započeo trenersku karijeru u kadetskoj selekciji našeg večitog rivala. Tijana se vratila svom poslu na Marakani, nakon što je jedan veoma kratak period radila u Ajntrahtu gde sam prethodno bio.

Frankfurt mi je bio lep, ali Tijana nije mogla da savlada nemački, kao što je savladala španski i ruski gde smo pre toga bili. Više mislim da nije želela, jer je znala da se Partizan ponovo raspituje za mene, pa je želela kući, ali to ne želi da prizna.

"Fudbal može malo da sačeka. Mama će doći svakog časa", uz prevrtanje očima, koje je povukao na nju, ostavi loptu pored kreveta, pa krene za mnom u prizemlje. Mislio sam da su bebe najgore, ali sve je to palo u vodu, kad su porasli.

"Šta se desilo?", šokirano posmatram u Nemanju, koji je mokar kao miš, dok se blizanci smeju.

"Izvini, tata, nisam mogla da ga smirim. Povukao je stoljnak i prosuo vodu po sebi", Andrea se odmah izvini, a ja samo uzdahnem.

"Presvuci ga, molim te", posluša me i ode s njim na sprat, dok ja samo stojim i posmatram nered koji je napravio. Tijana će da poludi kad nas zatekne ovako.

E moj, Danilo, niko te nije terao petoro dece da praviš. Sad se muči s njima.

"Prestanite da se smejete i vratite sve na svoje mesto", zapovedničkim tonom naredim blizancima, a oni me poslušaju uz negodovanje. Nemanja možda ponekad i pravi probleme, ali je ubedljivo najbolje dete. Najmanje mi živaca potroši.

Taman što se Andrea vrati nazad s Nemanjom, začujemo otvaranje ulaznih vrata.

Napokon je stigla.

Klinci pojure ka vratima, iako sam im hiljadu puta ponovio da to ne rade, pa počnu da je grle, kao da je nisu videli sto godina, a ne tri dana.

"Pustite mamu da diše", uz prevrtanje očima kažem, pa se oni nekako odvoje od nje i vrate u dnevnu ostavivši nas dvoje nasamo. Priđem joj i nežno je poljubim, jer mi je mnogo nedostajala.

"Zar sam i tebi falila?", kroz smeh upita, na šta ja klimnem glavom.

"Meni najviše."

"Kako je bilo provesti s njima tri dana?", upita dok hodamo ka dnevnoj sobi, a ja vučem njen kofer.

"Ja se tebi divim, ljubavi. Ne razumem kako si ti ovo sve postizala svaki put kad bih ja bio na pripremama ili gostovanju", iskreno se požalim čime izazovem njen smeh.

"Pravi majstori nikad ne otkrivaju svoje tajne", namigne mi i sedne s klincima dok joj oni pričaju o svojim događajima dok je nije bilo. Posmatram ih tako i ne mogu biti srećniji. Sanjao sam o ovakvom životu s njom i želje su mi se ispunile.

Odnesem kofer na sprat i odlučim da im ostavim malo vremena nasamo, zbog čega legnem na naš bračni krevet. Umoran zbog prethodnih dana, krenem da tonem u san, ali me otvaranje vrata razbudi. Zbunjeno se okrenem ka njima i ugledam je dok odlaže ostatak stvari.

"Kako je tebi bilo na sastanku?", upitam je radoznalo, više da bih slušao njen glas. Bukvalno obožavam njen glas.

"Dosadno. Nikad ništa novo na tim sastancima", prevrne očima i legne pored mene.

"Falio si mi", osmehne mi se, a ja pogledom zalutam do njenih usana. Koliko god godina da prođe, svakim danom je volim sve više.

"I ti si meni", kažem tiho pre nego što spustim usne na njene.

Čujemo lupanje na vratima, pa se uz uzdah odvojim od nje.

"Ja ću", ustanem s kreveta i otvorim vrata. Upitno pogledam Marka, koji stoji s telefonom u rukama, a on mi ga bez reči pruži. Nervozno se javim, pa začujem Svetin glas s druge strane telefonske veze.

"Je l' ti stigla draga?", bez prethodnog pozdrava me upita, na šta mu kažem da jeste.

"Jeste onda raspoloženi za druženje? Klinci bi hteli da se druže", predloži, a ja se zamislim na par trenutaka.

"Važi. Dovešću ih za nekih dvadeset minuta", zbunim ga ovim, pa me upita šta mi znači to dovešću ih.

"Brate, nisam je video tri dana. Budi drug, pričuvaj ih malo", izložim mu moj genijalni plan, zbog kog on počne da drami.

"Šta ja da radim s njih devetoro?"

"Ne znam, brate moj, samo znam da meni treba malo mira za promenu. Smiluj mi se, molim te", pristane nakon što počnem da ga moljakam, pa mu zahvalim. Kažem klincima da se spreme i čim to bude gotovo povezem ih do Danice i Svetozara. Oni će lepo da se druže, a Tijana i ja ćemo imati bar malo vremena za sebe.

"Lepo si ti to smislio", Sveta mi osuđujuće kaže čim klinci uđu u kuću, zbog čega ja prevrnem očima.

"Ne zaboravi ko ti je čuvao klince kad si želeo malo vremena s Danicom. Sad si ti na redu meni da pomogneš", isplazim mu se i krenem nazad kući i Tijani.

Obožavam vreme provedeno s klincima, ali isto tako volim i kad smo sami. Nismo baš toliko ostareli.

"Misliš da će izdržati?", Tijana me upita s vrata, a ja klimnem glavom pre nego što je poljubim.

"Zar sam ti toliko nedostajala?", upita između poljubaca, dok je nosim ka spavaćoj sobi.

"Nisi ni svesna koliko."

"Ma nemoj. A kad se desi šesto onda će biti Gde mi je pamet bila", isplazi mi se, na šta stanem u trenutku.

"Ne želiš možda nešto da mi kažeš?"

Oh verujte mi, toliko sam puta čuo to Trudna sam i skoro uvek mu je predvodila ovakva priča.

"Ne", pomalo nesigurno kaže, a ja je pogledam iznenađeno.

"Ozbiljno?", upitam, a ona se zacrveni dok klima glavom.

"Kad si saznala?", nastavim s postavljanjem pitanja, iznenađen novonastalom situacijom. Čovek bi rekao da ću nakon petoro dece da se naviknem na ovo, ali ja sam svaki put ponovo uplašen.

"U Novom Sadu. Čekala sam da se vratim kući pa da ti kažem."

"Već mi je ponestalo imena", tiho kažem dok pokušavam da dođem sebi. Osmeh nestane s njenog lica, a meni dođe koliko je ovo loše zvučalo.

"Imamo devet meseci da ga smislimo",  nasmešim joj se pa vidim olakšanje na njenom licu.

"Preguraćemo i ovo."

I evo ga i poslednji deo ove priče 🙈 Mnogo vam hvala za svu podršku koju mi pružate sve ovo vreme! Nadam se da vam se svidela ova priča i jako bih volela kad biste ostavili vaše iskreno mišljenje sad na kraju 💙

Ništa novo vam nisam spremila, tako da kao što sam već najavila u nekom od prethodnih delova, uzimam pauzu, za koju iskreno ne znam koliko će da potraje. Objavljivaću TWLG i SZNje sve dok imam delova u draftu, ali nove knjige neće biti dok ne dobijem neku odličnu ideju 😏

Volim vas mnogo i iskreno se nadam da ću se brzo vratiti s nečim novim i zanimljivim 💙

🎉 Terminaste de ler 𝑁𝑒𝑜𝑏𝑎𝑣𝑒𝑧𝑛𝑜 - 𝑜𝑏𝑎𝑣𝑒𝑧𝑛𝑖 ✅ 🎉
𝑁𝑒𝑜𝑏𝑎𝑣𝑒𝑧𝑛𝑜 - 𝑜𝑏𝑎𝑣𝑒𝑧𝑛𝑖 ✅Onde as histórias ganham vida. Descobre agora