Ljude jedino bol može promijeniti što je doista žalosno. Oni se ne mijenjaju od svog rođenja već se prilagođavaju sredini, a kada ih tuga slomi postaju nove osobe. Drugačije.
Kroz godine sam i ja postala druga osoba. Pitam se da li ću ikada moći vratiti onu staru djevojčicu u sebi? Gdje je ona nestala i žali li što sam postala ovakva osoba?
Kristijan doista zna umoriti čovjeka. Zahtijevao je da mu na sve stavke iznosa i zgrade prinesem i svoje mišljenje što sam uradila. Nikada mi nije bio problem iznijeti svoje mišljenje jer sam bila svjesna vlastite inteligencije.
"Šta misliš da ovdje dovedemo neke nove radnike zbog veće profesionalnosti?", upitno me gledao nadvirujući se nad papire.
Telefon mi je zazvonio i kada sam vidjela da je Jasmina srce mi je zaigralo. "Oprosti samo da se javim Jasmini."
Klimnuo je glavom i zainteresirano buljio u mene.
"Ćao Minči. Šta se desilo?", zabrinuto sam upitala.
"Mama je primila onu terapiju i tijelo je prihvatilo, ali", nervozno je zastala.
Progutala sam pljuvačku. "Tijelo je prihvatilo terapiju, ali šta?"
"Mama će ti morati ostati u bolnici danas kako bi pratili njeno stanje. Doista je umorna i spava već par sati, ali doktori kažu da je to normalno."
Odahnula sam. "Uf, doći ću čim završim sa poslom."
"Pozdravi Kristijana", zacerekala se s namjerom da me oraspoloži.
"Luda sam za tim. Vidimo se."
Prekinula sam vezu i glavu stavila u dlanove. Ruka na mom ramenu me pregla iz misli. "Mama ti je dobro?"
"Tijelo joj je prihvatilo terapiju, ali ostat će u bolnici na promatranju umorna je i spava. Doktori kažu da je normalno."
"Naravno da je normalno, tijelo iscrpe terapije i nemoj da se brineš Lara", nasmiješio mi se.
Šta je ona vještica učinila u prošlom životu da dobije ovakvog čovjeka?
Da li sam ja toliki grešnik da nemam ničiju potporu u ovom surovom životu?
"Kad ćemo završiti s ovim?", suzbila sam svoje misli kako ne bi otišle predaleko.
"Možemo odmah, odvesti ću te do bolnice."
"Nema potrebe. Možemo do firme pa ću taksijem do bolnice", osmjehnula sam se.
Odmahnuo je glavom i rukom mahnuo ka autu. Poraženo sam ušla i smjestila se ne želeći započinjati raspravu. Pitam se ima li uopće smisla raspravljati se s njim.
"Imaš li nekog u životu sem mame?", zainteresirano me pogledao.
Odmahnula sam glavom gutajući knedlu. "Ne."
"Zašto ne?"
"Misliš da me neko želi?"
"Zašto te ne bi želio?"
"Kristijane, nećemo se šaliti na taj način", podsmjehnula sam se.
Pogledala sam kroz prozor promatrajući zgrade. Voljela bih živjeti u ovakvoj jednoj zgradi, a ne u kući s vlagom i starim krovom.
"Mislim da pričaš gluposti. Ti si atraktivna i k tome inteligentna žena Lara."
"Ja tako ne mislim."
"Ne mogu ti izraziti kolika si u mojim očima, ali znaj da si velika."
"Hvala na tome."
"Ja sam iskrena osoba i zaista te smatram jednom hrabrom i poštenom ženom u mojim očima. Nama muškarcima kada dopizde kurve, tražimo takve poput tebe. Fine i poštene, žene borce", djelovalo je kao da govori iz svoje perspektive.
Prevrnula sam očima. "Pitala bih te nešto, ali zaboravi."
"Pitaj me. Koliko god da djelujem oštar, volim imati sa svojim radnicima iskren i povjerljiv odnos."
Klimnula sam glavom. "Koga bih izabrao prije. Mariju za buduću ženu ili osobu poput mene?"
"To su zapravo različite osobe i nije svaka osoba ista, ali vjerovatno si čula zašto sam zaručio Mariju."
Klimnula sam glavom. "Čula sam, ali sam te pitala nešto potpuno drugo."
"Ja ne planiram ženiti Mariju ako te baš zanima. Jedino ako se u međuvremenu ne zaljubim u nju, petljali smo kao tinejdžeri. No, prije bih oženio neku mirnu i pametnu osobu poput tebe."
"To mi baš ne laska obzirom da shvatam da me tješiš."
"Ne tješim te, da si rugoba rekao bih ti da si rugoba i ćao. Ne laskam ljudima i jebe mi se kako se oni osjećaju."
Progutala sam pljuvačku i uvalila se u sjedalo. Parkirao se ispred bolnice i izašao zajedno sa mnom.
Jasmina je stajala ispred bolnice i pušila cigaretu. "Gdje ste mili moji?", zacerekala se.
"Gdje je mama?", ozbiljno sam upitala.
"Drugi sprat, soba petnaest."
Klimnula sam glavom i potrčala prema liftu. Jednostavno sam toliko umorna da ne mogu zakoracnuti na stepenicu. Kristijan je uletio za mnom u lift i stao pored mene.
Bez riječi smo izašli vani i ušli u maminu sobu. "Ali mi se nismo javili doktoru da ulazimo."
"Samo uđi unutra."
Ušla sam i sjela pored svoje mame. "O mama mila."
Oči su mi zasuzile i činjenica da nisam sama me potresla. Ne mogu i ne želim plakati ispred čovjeka pred kojim se pravim snažna.
"Nemoj plakati, bit će dobro", Kristijan me uhvatio za ramena.
Mama je otvorila oči. "Lara, dobro sam."
"Mama, kako se osjećaš? Hoćeš da pozovem doktora?"
"Neću, odlično sam. Da li je to Kristijan?", zainteresirano ga je pogledala.
Nasmiješio se mojoj majci. "Ja sam Kristijan, njezin šef. Čestitam na odgoju vaše kćerke."
"Hvala tebi što si je izvukao iz pakla."
"Tek ću da je izvučem", rekao je pažljivo.
"Izvinite djeco, meni se spava."
"Samo spavaj mama", pomilovala sam je po glavi.
Uzela sam svoju torbicu i izašla vani. "Denise?", upitno sam gledala u Jasminu.
"Došao je ovdje da bih mene odveo kući", promrdala je obrvama.
Odmjerila sam Denisa i Jasminu. Izgledali su kao ljepotica i zvijer.
"Ja ostajem ovdje."
"I ja sa tobom", rekao je Kristijan.
Zašto bi on ostao sa mnom pored moje mame?
