Ništa na svijetu mi nije bilo vrijednije od moje porodice. Uvijek sam čeznula za tim da budemo na okupu i željela sam da budemo zajedno. Da živimo moj tata, mama i ja. Ali sudbina je odlučila drugačije. Oduzela mi je tatu, a sama pomisao na majčinu smrt me činila nervoznom.
Sjedila sam u svojoj kancelariji i nervozno lupkala kemijskom po stolu. "Šta radiš? Hoćeš sa mnom na ručak?", Lidija me prekinula u razmišljanju.
"Ne mogu. Ostat ću ovdje ipak, hvala ti."
Tužno me pogledala i mahnula izlazeći iz kancelarije. Udahnula sam nervozno i promrdala se na stolici. Telefon mi je zazvonio i odmah sam se javila.
"Hej mama, šta se desilo?"
"Dobar dan gospođice. Vaša majka je u bolnici, hitnu pomoć je pozvala vaša susjeda. Više ćemo pričati kada dođete", grubi glas doktora me trgnuo iz misli.
Ne, ne mogu izgubiti još i mamu.
Pokupila sam svoju torbicu i istrčala vani iz kancelarije. Kako ću stići do bolnice tako brzo? Taksi se neće ubrzo pojaviti, a auto mi je odvezla Jasmina jer je morala spakovati sav materijal za Denisovu kuću.
Utrčala sam u Kristijanovu kancelariju i pokajala sam se odmah. Nikada više neću ući u njegovu kancelariju bez kucanja. Zašto sam mislila da mi on može pomoći? Na njegovom stolu sjedila je Marija u kratkoj suknji dok je on grubo stiskao njezino bedro i ljubio je.
"Lara?", odmaknuo se od Marije i pogledao me žalosno.
Šta treba da znači ovaj pogled?
"Oprosti, ja... Samo oprosti."
Istrčala sam iz kancelarije i krenula na parking. "Lara, stani!", Kristijanov grubi glas me zaustavio.
"Izvoli?"
"Šta se desilo? Zašto si došla?"
"Ništa, zaboravi. Oprosti što sam te prekinula."
"Ja sam muško i ona je došla, imam potrebe i ne želim te lagati desilo bi se", približio mi se.
"Ali me ne zanima. Zašto mi se pravdaš? Ne zanima me Kristijane, ništa od toga me ne zanima, okej?", bijesno sam mu se unijela u lice.
"Zanima te! Priznaj da te zanima! Vidio sam ti u pogledu sve", viknuo je na mene.
"Nemoj da vičeš na mene debilu jedan. Ne zanima me ništa što ima veze s tobom. Da li ti je to jasno?", bijesno me uhvatio za ramena i privukao sebi.
Naslonio je svoje čelo na moje. Progutala sam pljuvačku i pogledala u njegove usne. "Smiri se."
"Neću da se smirim Kristijane. Moja majka je u bolnici, samo želim da odem do tamo. Možeš li me odvesti molim te?", pogledala sam ga suznih očiju.
Klimnuo je glavom i pomilovao me po kosi. Sjeli smo u njegov auto i šutjeli do bolnice. Razmišljala sam o našem poljupcu koji se zamalo desio, ali nije. Nije ni trebao niti će.
Parkirao se ispred bolnice i izašao zajedno sa mnom. "Dobar dan, treba mi soba gospođe Meline Križević. To mi je mama", ljubazno sam se obratila recepcionarki.
"Ne možete bez narudžbe, niti kod doktora niti u posjetu", drsko je progovorila.
"Ali mene je doktor zvao odavde i rekao mi da dođem. Molim vas recite mi koji je broj sobe", ponovo sam ljubazno progovorila.
Prevrnula je očima. "Ne mogu vam reći gdje je. Da li ste vi gospodin Kristijan iz tvrtke L&H?", koketno je pogledala u Kristijana.
"Nemoj da mu se nabacuješ i reci mi gdje je soba moje majke inače ću biti prinuđena da ti podarim resetni šamar."
"Ja sam Kristijan i ukoliko odmah ne kažeš gdje je njezina majka i ukoliko se ne budeš kulturno ponašala bit ću prinuđen nazvati direktora bolnice", bijesno je rekao i lupio prstima od pult.
"Oprostite, soba 305 i sprat četvrti."
Bijesno sam utrčala u lift i stisnula dugme. "Zašto nisi dala da mi se nabacuje?"
"Jebe mi se za vas oboje, u pitanju je moja majka."
"Sigurna si da je samo to?", prislonio me uz zid lifta. Prevrnula sam očima. "Samo je to?"
"Da Kristijane samo to."
Okrenula sam glavu na suprotnu stranu od njega. "Zašto me ne gledaš u oči?", prislonio je svoje usne na moj vrat.
Moja koža se naježila i bila sam bijesna na sebe i svoje tijelo. "Ne želim."
"Pogledaj me", zagnjurio je glavu u moj vrat.
Bijesno sam ga pogledala. Poljubio me u kut usne i lift se oglasio. Izašli smo vani i potrčala sam u maminu sobu.
"Doktore, šta se desilo s njom?"
"Dobar dan gospodine Kristijane", doktor ga pogledao.
"Dobar dan, šta se desilo?"
"Njezina majka se onesvijestila, susjeda koja je došla na kafu je pozvala hitnu jer se njezinoj majci stanje naglo pogoršalo", progutala sam pljuvačku.
"Ona će biti dobro, neće umrijeti?", tijelom sam klonula na Kristijana.
"Neće, no mora opet započeti sa terapijama."
Klimnula sam glavom. "Idem ja sa doktorom popričati o nečemu, a ti ostani tu sa mamom", Kristijan je pažljivo rekao.
Sjela sam na stolicu pored mame. "Mama jesi dobro?"
"Jesam, ne brini. Zahvali se Kristijanu na svemu što čini za tebe, on je muškarac za tebe."
Odmahnula sam glavom. "Mama, ja se ne uklapam u njegov svijet."
"To ti misliš. Slušaj, najgore je kada ljudi traže od ljudi da se mijenjaju, tako ga obrezuju i prave od njega figuru kakvu oni žele. Tebe je Kristijan prihvatio takvu kakva jesi, nije tražio promjene."
"On je vjeren."
"Ali on ne želi biti vjeren, znači da nije."
"Vidjela sam ga mama na stolu s njom prije nego ću doći ovdje."
"On je muško, ima potpuno pravo ako se ona nudi."
"Zašto ga braniš dovraga?", bijesno sam upitala.
"Jer vidim da te voli."
