Najviše na svijetu sam prezirala dobijati nečije sažaljenje. Oduvijek sam se trudila da ne dostignem do tog nivoa da me neko žali, a izgleda da osoba koja me žali svo vrijeme mi je bila upravo ispred očiju.
"Kako se usuđuješ?", bijesno sam uletjela u kancelariju mog šefa.
Mog šefa? Prije će biti da je bio moja sjenka koja me žalila, a ja to do sad nisam shvatala.
"Dobro jutro i tebi. Baš je divan dan, dobro sam kako si ti? Ja sam baš sad došao, kad si ti?", zadignuo je obrvu i prekrstio ruke.
Bijesno sam pogledom mrvila svaki dio njegovih izraženih ruku. "Zašto me žališ Kristijane? Da li ti djelujem toliko jadno i nemoćno da si ti morao mojoj majci platiti terapije?"
"Ne žalim te, pomažem ti."
"Ne želim tvoju pomoć. Mogla sam sama platiti svojoj majci terapije. Draže bi mi bilo raditi u pekari noćnu smjenu, nego dugovati tebi", prstom sam ga ubola u prsa.
Prevrnuo je očima. "Slušaj, ne duguješ mi ništa. Jednostavno sam želio pomoći tvojoj majci u čemu je problem?"
"Ne želim žaljenje ni od koga. Sama sam dovoljno školovana da izdržavam sebe i svoju majku. U redu?"
"Nije u redu, znam da si školovana, ali ja ti želim pomoći da izdržimo zajedno tvoj bol. Zašto to uporno odbijaš? Ne shvatam te."
Sad sam ja bila ta koja je prevrnula očima. "Ja nikad ne želim ničiju pomoć. Iza svake pomoći se krije skrivena namjera."
"Ja nemam skrivene namjere ka tebi, sem namjere da te poljubim", slegnuo je ramenima.
"Šta?", zbunjeno sam ga pogledala. "O nećeš, nećeš to učiniti", okrenula sam se i brzim korakom krenula ka vratima.
"Zašto bježiš? Ja ti iskreno kažem šta želim i koja mi je namjera kad god te ugledam i ti mi pobjegneš. Bože, prva djevojka koja se plaši mojih usana", smijao mi se gromoglasno.
Suzila sam oči. "Ja bježim? Zaista?", bijesno sam mu se približila i uhvatila ga za okovratnik košulje snažno ljubeći.
Usne su mu bile poput najljepšeg pamuka, a njegov dah koji se miješao s mojim je pružao čudesnu aromu ovom osjećaju u meni.
"Ja se ne plašim ničega! I sad ćeš povući novce za terapije, inače dajem otkaz", bijesno sam se odmaknula i lupila mu šamar.
Izašla sam brzim koracima iz kancelarije dodirujući svoje usne prstima. Što sam to uradila? Otkad sam se pretvorila u lakovjernu djevojku koja prva ljubi muškarca?
Zaključala sam kancelariju i sjela na stolicu pozivajući Jasminu. Ona mi jedina može pomoći s ovim osjećajem koji me proganja.
"Poljubila sam ga", izrekla sam brzopleto.
"O dobro jutro i tebi prijateljice moja draga. Odlično sam hvala na pitanju, kada si ga poljubila?"
Zašto svi imaju potrebu sami davati uvodni dio razgovora?
"Zaboravi, šta sada da radim? Uplatio je mamine terapije za narednih šest mjeseci. Velika svota novaca je u pitanju, otišla sam i počela govoriti da ima skrivene namjere, a onda je rekao da mu je jedina namjera da me poljubi kad god me vidi. Ja sam počela bježati i onda je rekao kako sam plašljiva. Poljubila sam ga, rekla da ću dati otkaz ukoliko ne povuče novce za terapiju i pobjegla."
"Kako ti je život samo uzbudljiv. I šta sad radiš?"
"Sjedim zaključana i skrivena u vlastitoj kancelariji."
"Ne budi djetinjasta, ako dođe pusti ga unutra i ne poduzimaj više prva stvar. Još nismo sigurne na kakvom je nivou s Marijom. Shvataš?", glas joj je odisao ozbiljnošću.
"Shvatam. Misliš da ja mogu pratiti korake ovakvog čovjeka?"
"O draga moja, imaš ti i mnogo veće korake nego on. Ti si borac u životu koji je zagrabio mnogo više koraka od jednog Kristijana. Ne brini se, ja sam uz tebe."
Nasmiješila sam se. Da, ja sam ženski borac i ja mogu sve.
