Tempo života je različit. Mi smo ljudi i ne možemo podnijeti isti tempo ničega. Svaka strana mora da se prilagodi drugoj, tako je i u ljubavi, u prijateljstvu, na poslu. Svugdje. Počinju da vas obrađuju i stanjuju vaše krive dijelove, a ne shvataju da ste baš zbog toga posebne persone, zasebne jedinke. Ne shvataju da ljudi trebaju biti posebni, a ne plagijat drugih ljudi. Nikada ne trebamo živjeti u sjeni drugih ljudi jer treba da gradimo vlastitu sjenu na koju bivamo ponosni. Ali to su rijetki slučajevi.
Nikada nisam željela biti ista, nisam vidjela svrhu toga da svaka osoba bude ista. Jednostavno da je Bog želio stvorio bi nas istima. Onda ne bismo imali svrhu življenja. Svi bismo isto izgledali, ne bismo imali potrebe činiti dobra djela jer bismo znali da će kazna i onako biti za sve ista.
A kazna za sve ne smije biti ista. Za Mariju, Kristijanovu zaručnicu, treba osmisliti najgoru kaznu. Jednostavno nikada nisam upoznala osobu s groznijim ponašanjem. Bila je puna gnjeva, ogorčena na čitav svijet. I ponavljam po stoti put da ne znam što onakav čovjek traži s takvom ženom. Ako je sve već gotovo neka je ostavi i nađe sebi nekog normalnog za život.
Ne kažem da ta osoba trebam biti ja. Naprotiv, treba biti neko drugi. Njemu ne trebamo niti Marija niti ja. Marija uz sebe donosi bogatstvo, loše ponašanje i nemoral. A ja? Ja sam obična djevojka koju život nikada nije mazio i ne vjerujem u ljubav bogataša i običnih djevojaka. Previše sam psihički oštećena da bi me neko podnosio. Preteško je breme koje ova leđa nose.
Preteško i za mene, a kamoli za osobu poput njega. On se ne može nositi s mojim problemima, ne želim da dijelim svoje probleme ni sa kime.
"Zamislila si se?", Jasmina je upala u moju kancelariju.
"Ludačo jedna, pretrnula sam od straha. Otkud ti?"
Smjestila se na stolicu i odahnula. "Zamisli šta mi se dešava u životu. Jedan čovjek je došao i tražio da u njegovoj vili, u radnoj sobi nacrtam portret. Naime mu se dopala moja izložba. Odlučim ti ja otići jer stara, opasnu lovu nudi. Zamisli što? Tamo me dočeka Denis, Kristijanov drug, on šokiran ja još više."
Zabuljeno sam gledala u nju. "O Bože i šta je bilo dalje? Ti misliš da on nije znao da je to tvoja galerija?"
"Nije znao sestro. On je bio podjednako šokiran."
"Dogovorili ste se?"
"Naravno."
"Da li se desilo još nešto?", upitno sam je gledala.
"Njegova mama je Amy. Moja omiljena spisateljica, znaš da imam sve njezine knjige. I Bože, traži da joj osmislim korice za nove knjige. Fantastično zar ne?"
"Da Jasmina, fantastično."
Bila je uzbuđena i nisam joj željela kvariti ugođaj svojim problemima. Kucanje na mojim vratima me pregnulo iz misli. "Slobodno."
Kristijanova očaravajuća pojava nas je odlučila iznenaditi. Nervozno sam se nakašljala. "Ispričavam se, došla mi je javiti samo nove vijesti. Na odlasku je."
"Ćao Jasmina, kako si? Šta ima?", zaigrano je upitao stajući pored moje stolice.
"Ništa Kris, ide nekako. Ti si dobro?"
"Bit ću, Denis te pohvalio za rad. Zaista si mu se dopala."
"Ako sam mu se dopala neka me i povali usput", slatko se zacerekala i ustala.
Kristijan je prasnuo u smijeh, a potom sam i ja odmahujući glavom. "Idem ja mila moja. Vidimo se večeras zovi me ako budeš imala vremena."
Jasmina je mahnula i izašla kroz vrata. "Prijateljica ti je fora", izustio je.
Nervozno sam se nakašljala i odlučila provozati sa svojom stolicom na točkiće ka suprotnoj strani stola. Ne mogu biti u njegovoj blizini.
"Da, znam."
Pomaknuo se i sjeo na stolicu. "Nego, odlučio sam te pozvati na ručak da razgovaramo o novom projektu."
Nervozno sam obrisala svoje vlažne ruke od hlače. Ne mislim da je to dobra ideja, razgovor možemo obaviti i ovdje. Ali usput ću da jedem i budem u ugodnom društvu.
"Narav...", u mom odgovoru me prekinuo upad u kancelariju.
"Ljubavi, tražim te po čitavoj firmi. Došla sam da te vodim na ručak", veselo je zacvrkutala i došla do njegove stolice. Smjestila mu se u krilo i sočno ga poljubila.
Zabezeknuto sam otvorila oči i progutala pljuvačku. Moja koža se naježila da li od ljutnje ili elektriciteta njegovog pogleda, ne bih znala reći.
Opomenula sam se još jednom u glavi. Moji podstanari su vodili bitku s mojim pametnim umom i čini mi se da je jedno od podstanara žensko, jer mozak uvijek popusti i dopusti podstanaru da bude u pravu.
Da li mi se Kristijan zaista počeo dopadati kao osoba u ova dva mjeseca? Da li nam za ljubav treba tako malo?
"Oprostite, izaći ću", nervozno sam izustila i krenula ka vratima.
"Ovo je tvoja kancelarija draga, ne idi nigdje. Mi ćemo otići odavde, imam potrebu da znam da mi mužić nije gladan."
Stiskao je vilicu gutajući pljuvačku. Imam osjećaj da mi se pogledom ispričava za ovu situaciju i otkazani ručak.
"Drago mi je što brinete o njemu, dobar je on čovjek. Predobar."
Nasmiješila sam se i izašla. Lidija me sa tužnim smiješkom pogledala i krenula za mnom ka toaletu.
"Kučka je opet došla. Doslovno ga davi, seljanka jedna mala", Lidija je bijesno vrijeđala Mariju.
"Dobro sam, ne brini. Samo me iritira činjenica da me smatra prijetnjom. Nikada ne bih bila sa zauzetim čovjekom, a i nisam ja djevojka za Kristijana."
"Nećeš ti odlučivati za koga si već će Bog i zašuti odmah."
Uzdahnula sam boreći se sa porivom da sada ne krenem kući. Nervira me činjenica da me najednom naziva 'dragom' , a do prije petnaest dana me vrijeđala na osnovu materijalnih stvari. Shvatam da želi zadržati Kristijana, ali kako joj objasniti da ja nisam za njega niti on za mene?
"Idem ja tamo da se ne bi dernjali gdje sam nestala", Lidija me poljubila u obraz i otrčala.
Obrisala sam svoj vrat vlažnom maramicom, ali poriv za povraćanjem nije prestajao. Izašla sam iz toaleta i sudarila se s muškim tijelom.
"Dobar sam čovjek, predobar?", Kristijan me pronicljivo gledao dok me držao prislonjenu uz zid.
"Što ima krivo u tome?", isturila sam bradu upitno ga gledajući.
Pogledom je okrznuo moje usne i ponovo ga vratio na moje oči. Uzdahnuo je nervozno. "Ništa, oprosti mi. Ručak ćemo da odgodimo ovaj put."
"I svaki sljedeći put. Odgađamo ga već dvije sedmice i očigledno ćemo ga odgađati još barem tri sedmice, jer ti ne znaš reći nikome 'ne' i ne znaš reći da si zauzet poslom. Ja taj projekat neću stići uraditi na vrijeme budeš li odgađao ručak. Želim sutra na stolu da me čeka fascikla s informacijama o projektu. Sama ću da ga odradim. Hvala ti i izvini me", provukla sam se ispod njegove ruke i otrčala u svoju kancelariju lupajući vratima.
Da li je Kristijan satkan od čestica strpljenja i kulture? Da li je on ikada ikome rekao 'ne, ne mogu to učiniti jer sam zauzet.' Sigurna sam da nije i ne mora.
