Oduvijek sam znala da sam rođena nevolja. Nikada nisam osjetila pretjeranu sreću, niti je sudbina bila kad naklonjena ka meni. Moje misli su putovale samo do jednih plavih očiju i nisam to mogla suzbiti.
Koliko god sam željela izbaciti njegov pogled iz glave, nisam mogla, a nisam ni htjela. Ponekad jedino što nam ostane od osobe je uspomena. A onda te uspomene počinju da teku iz očiju i sklapaju jedan životni album fotografija.
Budna sam dočekala jutro. Sama pomisao da ću morati ići na posao i sretati ga mi nije išla u prilog. Moja majka je izliječena od raka, ali postoji mogućnost da se vrati ukoliko ne bude išla na redovne kontrole i ako ne bude pila redovno tablete.
"Dobro jutro mama", uzela sam zdjelicu i odlučila jesti pahuljice za doručak.
"Jutro, zašto tvoji podočnjaci imaju podpodočnjake?"
"Ostala sam budna, nisam mogla da spavam. Pričat ćemo kad dođem, idem sada da ne zakasnim", zagrlila sam je i poljubila.
Nema ništa ljepše nego kad možete poljubiti neku osobu dok je među živima.
"Sretno kćeri", privukla me još jednom u zagrljaj.
Uhvatila sam torbicu i potrčala ka svom autu. Danas sam obukla crne hlače i bijelu košulju sa crnim točkicama po sebi. Na noge sam navukla crne štikle sa manjom petom jer sam oduvijek bila u slaboj vezi s koncentracijom.
Pojačala sam muziku i krenula na posao. Prolazila sam ispred Jasminine kuće mrdajući glavom u ritmu sve dok mi se pred oči nije uvukla Jasmina.
Otvorila sam prozor. "Što radiš tu?"
"Čekam Denisa. Danas završavam posljednji dio kuće. Da li si ti dobro?"
Klimnula sam glavom. "Bit ću, idem sada na taj posao sukobiti se s životom."
"Ako ne budeš dobro doći ću po tebe. Volim te", mahnula mi je.
Podignula sam prozor i nastavila put do posla. Parkirala sam se i uletjela u lift. U liftu su bili radnici s trećeg sprata, a ja sam morala ići na peti. Na trećem spratu smo stali i Kristijan je ušao u svom tipičnom izdanju.
Progutala sam knedlu i od nervoze počela da stišćem torbicu. Još samo jedan sprat je ostao da odahnem.
"Ćao Lara, kako si?", pogledala sam u njega i shvatila da i on ima duple podočnjake.
"Dobro sam, a ti?"
"Dobro sam. Ostala nam je još jedna gomila laži koju ćemo izreći ovih dana. Sretno u izbjegavanju", izašao je ostavljajući me u takvom šoku da sam se odvezla do šestog sprata i morala se vratiti nazad.
Ušla sam u svoju kancelariju i bijesno bacila torbicu na stol. Lidija mi je donosila nove spise za popunjavanje i bilo ih je doista puno.
"Lidija, šta bi ovo trebalo da znači? Ne shvatam koliko novaca da uplatim za enterijer njegovog hotela?"
"Ni ja to ne shvatam Lara. Otiđi do Kristijana. Ja sam samo sekretarica."
"I prijenosni poštar danas."
Nasmijale smo se glasno. Koliko doista može biti teško ući u kancelariju i pitati ga kakve točno novce da uplatim i koji iznos, jer ovdje je očigledno nedostajalo novca za humanitarne svrhe za koje uplaćuje veliku sumu svakog mjeseca.
Pokucala sam i odmah ušla unutra pokajavajući se istog trena. Marija je stajala sljepljena uz njegovo tijelo dok su im se usne grubo sklapale. Ovo me asociralo na prve dane mog posla, kada sam nalazila Mariju u ovakvim kontaktima sa Kristijanom.
"Ja se ispričavam gospodine, ali sam pokucala", unutar mene su se lomile sve želje i sve misli da ćemo on i ja nekada biti zajedno, ali sam izvana zadržala hladnokrvni izraz lica.
"Bili smo u zanosu oprosti, ali nadam se da ti ne smeta. Znaš, nekad zaboravimo na svijet oko sebe kamoli kucanja", nevino me gledala njegova djevojka Marija.
Osmjehnula sam se. "U redu je gospođice, naravno da mi to ne smeta. Samo ću vam na trenutak uzeti gospodina Kristijana ukoliko dozvoljavate."
"Uzmi me za čitav život", promrmljao je.
"Kristijane, lijepo se ponašaj. Čekat ću te ovdje."
Povukao me van iz njegove kancelarije ka mojoj. "Ne mogu ja ovo više, zašto se ne boriš za mene?"
Privukao me sebi čim smo ušli u kancelariju. "Pusti me", lupila sam ga šakama u prsa.
"Neću da te pustim."
"Pusti me Kristijane pusti me. Dokle ćeš me uništavati? Pusti me, rekao si da to nećeš činiti ovdje i da nemam potrebe za otkazom i opet to radiš", slomljeno sam gledala u njega.
"Ja ne mogu ovo, ne mogu izdržati ovo. Neka pokrenu stotine testamenata ti si vrijedna svih njih."
"Prestani pričati gluposti istog trena inače ću biti prinuđena dati otkaz zaista."
Zagrlio me i stavio svoju glavu u moj vrat. "Ne dodiruj me, ne sjećaš se koga si maloprije ljubio ili da te podsjetim?"
"Sjećam se. Ali se zato sjećam i čiji su poljupci bacali iskre na ljude oko nas."
"Nemoj. Nemoj nam ovo raditi."
Odmaknula sam se.
"Znači, ne shvatam ovdje nedostatak novca i ne mogu sve stići podijeliti po organizacijama i hotelima."
"Nije to nikakav problem. Izvoli karticu i s nje uplati dovoljan iznos. U redu?"
Klimnula sam glavom. "Hvala ti Kristijane. Uživaj."
Otvorila sam mu vrata širom.
"Bit će bolje."
Neće biti bolje, nas dvoje nismo mogući. Toliko je stvari između nas Kristijane. Previše.
