nitko nikada nije izbjegao Kupidovoj strijeli, tako ni ovaj mladi par, ali nije strijela jedino što ih je pogodilo u njihovim najboljim godinama života.
započeta: 6.svibnja 2019.
završena: 18.kolovoza 2019.
"Nayeon, preklinjem te. Ti si nam jedina nada."- sklopila je ruke i molila me.
Inače imam veliko poštovanje prema profesorima i starijim osobama, ali ipak svoje mišljenje zadržim za sebe.
No ova je munjena u glavu.
"Ako svi psiholozi ovog svijeta nisu pomogli kakvu bi razliku ja napravila?"-
"Uvijek ti govorim da si iznimka, meni si to dokazala. Sad dokaži i ostalima."-
"Profesorice ne tjerajte me na ovo. Ovo je izazov veći od gospodarske matematike!"-
"Molim te! Ajde~"-vidilo se na njoj da je očajna, isto kao i ja.
Čulo se kucanje na vratima.
"Evo ga! Žao mi je Nayeon, možeš ti to! Fighting!"- nisam je ni mogla odbiti i već me nagovorila.
U sobu je ušao moj divni školski kolega; Park Jimin...
"Jimine, sjedni."- pokazala mu je na stolicu do moje i sjeo je.
Oh crap...
"Već znaš da sam uporna i da ne odustajem lako, posebno kad si ti u pitanju. Ostali nastavnici, psiholozi, pedagozi, školski savjetnici pa čak ni ja nismo uspjeli napraviti pomaka."-
Vidila sam da Jimin već koluta očima. Ni meni ovo nije zanimljivo...
"Kvariš prosjek razreda, ocjene su ti katastrofa, a tako i ponašanje. Ne želim te izbaciti iz škole, a to ni neće pomoći."-
"Niko vam nije govorio da mi pomognete. Ne znam što se više trudite..."-
"Zato, Jimine. Zato. Nema drugog razloga."-
"Počinit ću samoubojstvo..."-promrmljao je da sam i ja jedva razumjela.
"Rekao si nešto?"-
"Vama se ne moram pravdat."-
"Mladiću..."-
"A što će ona ovdje?"- okrenuo je glavu prema meni i nasmijao se.
Odmjerio me.
"Ona je tvoj tutor. Bit će s tobom svo školsko vrijeme i još će s tobom na dopunske prije i poslje nastave, svaki dan. Dolazit će do tebe, davati ti instrukcije i pomoći ti oko ocjena, nadajmo se i ponašanja."-dok je pričala samo je gledao u mene.
Opet me odmjerio.
"Ova mala štreberka? Ma da nebi. Radije bih vam auto opet gađao pokvarenim jajima nego nju pustio u svoju kuću."- smijao se samom sebi.
Odvratan je...
"Oprosti, osobo s jednocifrenim kvocjentom inteligencije ja nisam štrebe-"- prekinuo me stiskajući mi obraze.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Udarila sam ga po rukama i odmaknula svoju stolicu od njegove.
On se smijao, a profesorica se nakašljala.
"Budite dobri i idite na nastavu. Nayeon, sretno."- uzela je svoje stvari i otišla iz ureda.
"Hajde, dame prve."- rekao je i napravio lice anđela.
"Nikad te neću shvatiti..."-ustala sam se brzo i izašla.
"Ni ja tebe štreberko."-
"Ja nisam štreberka!"-
"Ohladi, luzerice."- samo je prošao pokraj mene i okrznuo svoje rame od moje.
"Uh...nikad mi se nisi sviđao..."- rekla sam si u bradu.
Ušli smo u učionicu i svi su se poredali ispod prozora s torbama u rukama.
"Jimin, Nayeon uzmite i vi svoje stvari i stanite do ostalih. Razmještamo vas."-
"O sranje..."-čula sam Jimina pored mene.
"Vaša razredna mi je javila da vas stavim skupa, tako da možete odmah sjesti u prvi red do prozora."-
Ovo je tako loš dan...
----------------------------
Odavno pišem ovu priču, ali uvijek nešto mijenjam, tako da sam napokon napisala solidan dio. Drago mi je da je ova priča nakon dugo vremena vidjela svjetlo dana. Nadam se da vam se sviđa.Sljedeći dio uskoro. Vote/Com?#Ria❤
