¢υρι∂ / ρ.נм ✔

15.dio

Bila je tišina. Ali ne ona obična, u kojoj te nije briga za temu o kojoj možeš pričati s osobom s kojom dijeliš tu tišinu.

To nije ona regularna tišina u kojoj ti misli odlutaju na neko određeno mjesto i ti uživaš.

To je bila ona komplicirana tišina s nekoliko neugodnih osjećaja.

Mama je bila na poslu, a ja i on smo ostali sami u kući.

Bilo je gotovo nemoguće sakriti se od njegovih crvenih očiju koje su proučavale svaki dio mog tijela, lica...

Došlo mi je da povratim. Sva ta muka, strah, nervoza...Taj osjećaj me jednostavno parao.

Ne znam što će biti u sljedećem trenutku. Što ako mi je ovo zadnja minuta života? Koje će biti moje posljednje riječi?

"Zašto sumljaš u mene Nayeon?"-srce mi je poskočilo kad je nakon 10ak minuta glupe šutnje nešto rekao.

Bilo je jednostavno pitanje, ali odgovor neizbježno : p r e t e ž a k.

Brat si mi Jine, volim te. Ali si odvratan u zadnje vrijeme. Tvoji pogledi su otrovni i osjećam se nesigurno u tvojoj blizini, mislila sam.

"Ne znam...jesi uredu?"-

"To bih ja tebe trebao pitati?"- zjenice su mi se raširile.

"Kako...ne razumijem te..."- da sam barem slijepa ili gluha ili nijema, samo da ovaj razgovor ne moram voditi s njim.

Ne znam.što je gore, tišina ili pričati s njim...u svakom slučaju bolesno je.

"Park Jimin."- teže sam progutala knedlu u grlu od tog imena, sad mi je srce poskakivalo, gore nego prije minutu.

"Misliš da ne znam da se družiš s jednim od lošijih učenika generacije? Čim sam se vratio iz Amerike izgledala si tako sretno i bezbrižno kad si me vidila u slastičarnoj, vidjelo se da sam ti falio i da je odnos između nas dvoje isti. Ali vidio sam i ja nešto : kako te taj balavac gleda."-

Htjela sam mu nogom razvalit tu facu. Način na koji priča više nije isti. Izgledao je ljuto i strašno u isto vrijeme, ali i dio mog straha prelazio je u ljutnu dok sam nerado slušala uvrede na račun osobe koju s ponosom zovem  prijateljem.

"Čim sam pročitao tvoje poruke vidio sam kako me ne podnosi. Utuvio ti je u glavu neku bolesnu priču da sa mnom nešto nije uredu i ti si popušila foru."-  moje srce je ludilo.

Njegov riječnik je bio na razini uobraženog 15godišnjaka. On definitivno nije uredu, ali ako želim saznat što moram ga navest da misli da sam na njegovoj strani i da mi Jimin nije niko i ništa.

"Dakle, jesi ti uredu? Jer si bez po' muke povjerovala onoj Park Princezici. Izgleda da ti je bitnija ta bitanga od rođeng brata."- činilo se da će iz njegovih nateklih očiju svakog trena krenuti pucati laseri.

"Ne...to je samo nesporazum....Krivo smo se shvatili, ne smatram da nešto nije uredu s tobom...samo...nismo se vidjeli nekoliko godina. Nekako smo se oboje promjenili i nismo joś navikli jedno na drugo. Zaboravili smo se. To je sve..."-lagala sam, bez daha.

Bojala sam se i disati od njega. Nadam se da nije skužio kako se znojim od tolikih anti-istina...

"Ne, uredu je. Samo se ne petljaj u budućnosti s osobama poput njega. Oke?"-

"Oke."- nisam ga više smjela gledati u oči.

Odjednom je počeo teže disati. Izgledao je kao muha bez glave jer se činilo da će pasti iako je u sjedećem položaju.

Nekako se njihao, tresao se, pogledom išao na sve strane i to me brinulo. Izgledao je poput luđaka.

Moj brat i je luđak. Definitivno.

"Dobro...K-kad smo sve s-s-sredili. Idem u sobu. Ne ula-...Mislim da je opet alregija."- još jedna laž.

Samo laži. I od mene i od njega. Ovo postaje apsurdno. Izgradili smo savršenu priču prepunu naših maštovitih laži.

Tako smo debelo ispod tih gluposti da je nemoguće izroniti! To me guši...

Guši me spoznaja da ništa nije uredu...jednostavno se bojim...

Nakon što je Seokjin otišao u sobu, ja sam ostala na istoj poziciji na kauču.

Nisam se micala jer me okovala jeza, hladnoća. Tresla sam se i trljala ruke nebi li se ugrijala od ove zime koja se srušila na toplu vezu između mene i mog brata.

Idalje sam bila pod neizdrživim pritiskom samo da odem gore vidjet što radi...Kakva je to besmislena 'alergija' o kojoj nesmotreno brblja?

Znam da nisam sigurna dok sam potpuno sama s njim u kući, ali otići vidjeti što gore izvodi bilo bi kao utrčati u polje nagaznih mina.

Hoću li pustiti da se krivudava rijeka u meni jedva smiri...ili neću odoljeti izazovu..?