¢υρι∂ / ρ.נм ✔

13.dio

Čim sam se ustala, spremila sam se i otišla do Jimina.

Moram mu ovo reći. Imam potrebu da mu sve kažem i ispričam jer znam da će me saslušati i pomoći.

Bilo je oko 10 sati u jutro kad sam stigla pred njegova vrata.

Bila sam glupa. Iako mi je simpatija sigurna sam da ne želi da mu tamo neki tutor dolazi u 10 sati ujutro jer sumnja da mu nešto ne valja s bratom.

Koji si ti idiot, Nayeon...

Spustila sam ruku i spriječila ju od kucanja. Okrenula sam se da odem kad...-

"Nayeon?"- opet sam se ukrenula da bih vidjela Jimina, koji je samo nosio hlače i pokušavao sakriti svoje pločice i mišiće vrećom punom smeća.

"A...ja...nisam- mislim...možemooo li popričati?"-pretljala sam prstima i cupkala na mjestu.

"Naravno, sekudnica."- bacio je smeće u kantu i pozvao me u kuću.

Brzo je navukao majcu i sjeo sa mnom na kauč.

Tako je moja jadna priča počela...

...

"Sigurna si da nije bolestan? Može bit da mu stvarno jeste nedostajale pa je promjenio ponašanje. Ipak je u pitanju nekoliko godina."-

"Ne znam...ali to je sve bilo tako čudno i nebično i imala sam potrebu to nekome reći. Ja...oprosti na smjetnji, morala bi ići-"-ustala sam se, ali on me povukao sa ruku i sjeo nazad.

"Uredu je, Nan. Mogu ti pomoći. Pokuša li nešto ili se nešto dogodi, bude li novosti ili problema, obavezno mi sve javi. Za tebe sam dostupan u svako doba dana i noći."-

Gledala sam ga par sekundi, onako nježno i osjećajno kao i on mene.

Sad vidim zašto o njemu mislim više nego o prijatelju.

"Hvala, Jimine."-zagrlila sam ga i on mene.

"Idem. Morala bi s Jinom i mamom na ručak uskoro. Hvala još jednom."-

"Nema problema. Javi mi porukom kad stigneš."-

"Hoću, bok."-

"Bye, bye."- mahnuo mi je i slatko se nasmijao.

Njegove riječi i osmjeh su najbolja potpora koju mogu dobiti.

...

Dok smo šetali do restorana, Jin se ponašao gotovo isto kao jučer. Ako mene pitate, to nije zato jer smo mu falile.

Nije izbjegao ni jednu priliku da me dotakne. Nekako sam osjećala grižnju savjest jer tako mislim i ponašam se prema svom bratu.

Oči su mu idalje bile mrvicu crvene.

"I Jine kako tvoja 'alergija'?"-pokušala sam ne zvučati sarkastično.

Pogledao me s natečenim očima, stavio ruku oko mojih bokova i naslonio svoju glavu na moju, odmarajući ju.

"Puno bolje, hvala."- oh shit...

Bilo je tako čudno i neugodno, mama to nije baš puno primjećivala, samo se nasmijala.

Pa ženo kako se možeš smjekat dok gledaš nešto ovako?!

Stiskla sam zube i pokušala se izvući iz previše sramotne pozijicije.

Oke, žrtva.

Htjela sam uzeti mobiteli iz džepa i kao slučajno mi je ispao i ja sam se sagela da ga uzmem.

"Hajmo požuriti. Gladna sam."-ubrzala sam korak pokušavajući da se odmaknem od zastrašujućih pogleda    mog    brata.

U restoranu je priča bila ista...Ne znam, sve je toliko čudno. A možda ja sve ipak pogrešno shvaćam...

Što ako nisam? Što ako ovo uopće nije moj brat? Što ako mu se nešto dogodilo dok je bio u SADu? Brinem se...

Otišla sam do WCa jer me Jin namjerno dodirnuo par puta nogom ispod stola i gledao. Previše me gledao...

Umila sam se i oprala ruke. Da je bar sve san...Da barem sve umišljam.

Nakon nekih 10ak minuta sam odlučila prestati buljiti u ogledalo i izaći.

Čim sam otvorila vrata, vrisnula sam.

Jin je stajao. Sijeko me pogledom i s onim očima...

"Š-što je bilo?"-pitala sam da i ja presječem glupu tišinu.

"Učinilo mi se da je netko od muški ušao ovdje."-izgledao je kao da će de srušiti.

"Am, da bio je čistač. Ne brini. Možemo se vratiti."-

Samo me gledao. Par sekundi. I otišao.

Izdahnula sam. Ovo postaje opasno. Morala sam čak slagati sa je bio čistač, jer nikog nije bilo u WCu kad sam ja ušla ni dok sam bila...

Da se javim Jiminu? Možda ipak ne...Moram. Tražio je od mene da mu javim...

Meh: Imam novosti u vezi njega.

Nisam dugo čekala. Odmah je stigao na vezu i počeo tipkati.

"Što to radiš?!"- prepala sam se kad se Jin nacrtao ispred mene i uzeo mi mobitel.

"Seokjin! Vrati mi to! Smjesta!"-

Počeo je čitati poruke, a ja sam bila nemoćna dok me jednom rukom držao i stiskao uz sebe...