Moja hladna stopala su meko klizila po stepenicama, trudeći se da ne proizvedu zvuk.
Iako sam samu sebe već tisuću puta propitala hoću li napraviti to, moj mozak i tijelo nisu surađivali jer sam već išla do njegove sobe.
Prešla sam pola stepenica, još pola. On je gore. Ni cijela minuta me dijeli od onog da vidim što nije uredu s njim.
Srce mi je tako jako tuklo i izgledao je kao da će srušiti zidove. Osjetila sam kako mi tijelo pulsira.
Ovo je prestrašno...ja ovo ne mogu...kukavica sam...
Stala sam na nekoliko minuta. Ništa se nije čulo, mada ovako i jesam bila malo dalje od njegove sobe.
Briga me. Ljuta i prestrašena do kostiju klapala sam do njegove sobe.
Naglo sam otvorila vrata.
"Jine- AAA!!"- zatekla sam ga kako...se bode, odmah pored je bila crna bočica s natpisom M O R F I J.
Srce mi je još krenulo brže kucati.
"Neyon!"- ugledao me.
Sranje!
Zalupila sam vratima i krenula trčati prema dolje. Par sekundi nakon čulo se otvranje vrata i on je trčao za mnom.
Oblio me hladan znoj. U opasnosti sam...
Vidila sam Jinov mobitel na stolu i zgrabila ga,pišući poruku.
Ruke su mi se tresle dok sam utipkavala Jiminov broj i slala mu poruku
"Nayeon!!"-Jin je trčao po gornjem katu i tražio me.
Imam maksimalno 40 sekundi dok je shvati da sam dolje, moram ovo dobro odigrat.
Sakrila sam se u kuhinji. Tipkala sam najbrže što sam mogla iako je bilo nekoliko gramatičkih grešaka. Valjda će skužit.
"O Bože, pomozi mi...Molim Te..."-šaptala sam.
Čula sam lupanje po stepenicama. Tek si je ubrizgao drogu, prošlo je sigurno 10 minuta od kad je otišao u sobu i droga je najvjerojatnije počela djelovati.
Jimime nayeon je brzo dodi do mene u opasosti sam
Pomozi mi molm te dovedi policciu
Hitmoo je jimine bojim se
Umrijet ci
Sakriti se u kuhinju bila je pogreška. Čula sam da Jin zaključava vrata kuće.
Ispala sam glupača...gotova sam...
"Nayeon~."-govorio je čudnim i odvratnim glasom.
Ovo nije moj brat...Ja ne želim da je ovo moj brat.
"Tko se nije skrio,magarac je bio~."
Prestala sam disat na par sekundi. Pluća su mi gorila, ali svaki moj pokret bi prouzročio buku i ja bih bila gotova.
Jimine molim te pouzri
Povedi policiju nemam puno vrrmena
Kolim te jmmine
Brzo je došao na vezu. Pročitao je poruke i nestao s veze. O Bože...molim Te, molim Te, molim Te...
Ja ću stradat. Ovo je kraj...ne smislim li nešto tko zna šta će bit sa mnom.
"Mogu te namirisat. Mogu namirisat tvoj strah."-čula sam ga.
Cijela sam se tresla. Svaki dio mog tijela osjetio je žmarce i hladnoću. Osjetila sam kako se i oči pune onim krupnim toplim suzama.
Ne, ne, ne, ne...
"A šta da uradim sad s tobom, ha? Dobro, ne mogu te natjerat da čuvaš moju slatku tajnu zauvijek. Propjevala bi jednom, jelda?"-
Suze su krenule. Već su onako tople trčale po mom vrućem licu.
"Kako da te sredim? Hm, hm, hmmm...Morala si sve upropastiti. Morala si otkrit moju tajnu iako sam ti rekao da ne dolazis gore. Sama si odredila svoju sudbinu."-
Ja ću umrijet. Imam osjećaj da su ovo moje zadnje minute života...Što ću dalje? Kako da mu pobjegnem kad on zna da sam tu...
"Bu."-vrisnula sam čim me zgrabio za ruku i izvukao iz mog skrovišta.
Udarila sam ga par puta nogom i upjela se na sekundu oslobodit negovog stiska.
Moj povišeni tlak me natjerao da poput vjetra projurim iz kuhinje do dnevnog i u hodnik trčeći do vrata.
Čim sam došla do njih ogromna sila me okrenula i pribila uz zid do vrata, uništavajući mi svaku šansu za bijeg.
Plakala sam još više nego prije.
"Bojiš se, slatkice? I trebala bi."-brisao mi je suze dok me onako odvratno gledao.
Svojom rukom je držao moje obe. Svim tijelom me snažno pritisnuo i nogama je držao moje.
Vrištala sam, plakala, zvala upomoć, a on se samo smijao.
Svojim bolesnim pogledom bockao me po tijelu. One crvene oči su mi se urezale u glavu poput ožiljka.
Ovo je samo užasan san. Noćna mora, iz koje želim što prije pobjeći.
"Jin!! Pusti me!! Nisi normalan! TI SI OVISNIK!!"-
"Znaš, nije moralo ovako ispasti. Upozoravao sam te, ali ta tvoja tvrdoglavost te predaleko odvukla."-
Svoju slobodnu ruku je stavio na moj struk a glavu je smjestio između mog ramena i vrata grickajući mi uho.
Mlatila sam sobom, udarala ga svime čime sam mogla, ali sam sebe više ozljedila nego njega.
Zraka više nije ni bilo, a osjećaj je bio tako grozan. Idalje sam plakala, vikala iz svega glasa. Pa kako me nitko ne čuje!!?
S mog uha prebacio se na vrat i krenuo me usnama dirati svuda po vratu i ramenima.
Tresla sam se.
Izgubila sam brata...Izgubila sam svog brata zbog proklete droge.
YOU ARE READING
¢υρι∂ / ρ.נм ✔
Fanfictionnitko nikada nije izbjegao Kupidovoj strijeli, tako ni ovaj mladi par, ali nije strijela jedino što ih je pogodilo u njihovim najboljim godinama života. započeta: 6.svibnja 2019. završena: 18.kolovoza 2019.
