¢υρι∂ / ρ.נм ✔

10.dio

Still Jimin's  Point  Of  View

Padala je noć, a Nan je idalje spavala na mom ramenu.

Ruku sam joj opet stavio na čelu da joj vidim temperaturu i gorijela je, uz to se tresla.

Stavio sam ju i nosio na svojim leđima do bolnice.

***

Soba 204. Sjedio sam na stolici pored njenog kreveta i čekao da se probudi.

Imala je dosta visoku temperaturu, ali su medicinske sestre dolazile svakih pola sata da ju smanje.

Samo sam gledao u nju...Zašto se ja brinem za nju? Zašto sam uvijek s njom? Od kad mi je postala ona bitna i njeno mišljenje?

Zar mi je štreberka prijateljica? Zar je meni stalo do nje? Trebam li se petljati s ljudima poput nje? Puno se bavila sa mnom i mojim problemima.

Nije ona loša osoba. Zanimljiva je, druželjubiva, pametna...Kako ona mene vidi? Jesam li samo buntovnik u njenim očima?

Stvarno, zašto mene briga šta ona o meni misli...nije da mi se sviđa ili što već...

Nayeon's  Point  Of  View

Otvorila sam oči, iako sam imala žeju da ih jednom zauvijek zatvorim i nikad više ne otvorim.

Bol mi se širila tijelom, kao i moj zadah po prostoriji u kojoj sam se nalazila, od zjevanja.

Ukočila sam se kad sam vidila Jimina da sjedi pokraj mene i smije se.

"Vidim tebi temperatura ništa ne mre."-

"Ma aha...Koliko sam dugo spavala."- pokusala sam se ne crveniti i ne sramiti.😂

"Samo nekih 7 sati."-

"A sad je?"- pogledao je ekran mobitela na koje pitanje.

"03:12"-

"I jadan ti šta ćeš ovde? Iđi kući i spavaj."- htjela sam se ustat ali je stavio svoju ruku na moje rame i sjeo me nazad dolje.

"Samo ti odmaraj. Ja sam spavao cjeli dan dok si i ti."-

"Sigurno?"- klimnuo je glavom.

"Onda dobro..."-

Namjestio se u stolici i gledao u mene.

"Što je?"- pitala sam,pomalo nervozna od njegovog buljenja.

"Slatka si..."-rekao je nekako tiho.

"Naravno da jesam-"-

"Za jednu štreberku."-

Nasmijala sam se. On također. Tako je naša noć potrošena u pričanju.

Što smo više komunicirali nekako mi se više svidio. Iako sam znala da sam idiot što sam se zaljubila u osobu poput njega.

Zatekla sam samu sebe kako se smijem dok mislim o njemu.

Park Jimin...

Sutradan su me otpustili iz bolnice i Jimin, pošto se osjećao krivim, svo vrijeme je bio sa mnom dok nisam došla u kući.

"Mogu li...ovaj..."-

"Što?"-

"Me ne...toliko je glupo da se ne usuđujem reći na glas..."-

"Daj, Jimin. Neću te ubit."-meškoljio se i dvoumio.

Imao je taj neki nevjerojatni osmjehić na usnama. Zanimao me razlog zašto se tako smije.

"Šta misliš da sutra opet dođeš do mene? Mislim naravno, ne moraš, možeš slobodno odbiti, što bi bilo logično jer sam te ja smjestio u bolnicu, a i ako te boli uopće ne moraš doć. Totalno razumijem."-prasnula sam u smijeh.

"Dvije stvari; prva- sporije u buduće pričaj. I druga- naravno da mogu doć. Trrba li ti pomoć oko učenja ili?"-

"Pa ovako da se družimo, ne znam. Ali možemo i učiti. Šta god ti želiš."-

"Može."- nasmijao se još sjajnije i još jače i doslovno md zagrlio!!!!!

I ja sam njega kao zagrlila ali sam se smijala kao idiot i znala sam da ću po svim bilježnicama od sad švrljat ovaj datum jer sam sigurna da ću ga pamtit za života! Pa moja simpa me zagrlilaaaaa hwhwhwhw!!

"Vidimo se Nan. Zovi ako išta trebaš."-

"Hvala, vidimo se Jiminie."-toliko sam se cekila da sam htjela plakat i još sam provalila Jiminie!

Koji šipak je meni!!??

Nasmijao se,mahnuo mi i otišao.

Sve dok nije potpuo nestao iz mog vidika ja sam pratila graciozne korake osobe koja mi je savršena u svakom pogledu.

Nasmijala sam se samoj sebi.

"Nayeon koja si ti budala..."-pomislila sam i ušla u kući.

Jimine, hvala ti za ovaj dan.