Donor✔

Prolog

Surea's pov.

Ding-donggggg. Ding-donggggg.

Prekrila sam se jastukom preko glave. Provirila sam tek toliko da vidim koliko je sati.

15:43.

Dobro koja budala me ide smetat na moj slobodan dan. Pokušala sam ga iskoristit spavajući, ali sudbina očito ima druge planove.

Ustala sam se iz kreveta znajući da ću ga složiti tek navečer prije spavanja. Prošla sam kroz dnevni i hodnik i pogledala tko mi to smeta.

Agh... Opet on.

"Uđite vaše visočanstvo." pustila sam ga unutra s naklonom.

"Hvala vam draga gospo. " pokušao je zadržati ozbiljnu facu kao i ja, ali nije mu uspjelo.

U sekundi smo oboje prasnuli u smijeh.

"Di si buraz, šta ima?" nasmijao mi se dok smo se pozdravili.

"Ništa stari, kod tebe?" vragolasto sam se nasmijala znajući da će ga to malo izbaciti iz takta.

"Eiii ja nisam stari, stariji sam samo 5 godina od tebe." nasmijao se pokušjući me uhvatiti.

"Da, Lucas jer imati 31 godinu nije staro." izbjegla sam ga dok me skoro ulovio preko kauča.

"Vidjet ćeš ti kad dođeš u moje godine." potapšao se po trbuhu pokazujući da se udebljao no nije.

Ima isklesano tijelo kao i ja. Kad smo se od malena zaintrigirali za sport tako je ostalo to vježbanje tijekom odrastanja.

"Nego šta ti radiš ovdje? Znaš da imam slobodan dan." uzela sam čokolino da si složim kakav takav doručak.

"Ma vračao sam se od Amande i onda su me starci nazvali da ovaj vikend svratimo do njih. 'Kao osjećaju se usamljeno. '" stavio je prste kao znakove navodnika.

Pokušala sma suzdržati osmijeh no nije mi uspjelo.

"Od 12 godine nam govore kako jedva čekaju da se iselimo iz kuće i sad kada napokon nikoga nema u kući mi njima falimo?" ti roditelji nekad stvarno nisu shvatljivi.

Samo je potvrdno klimnuo i počeo piti iz tetrapaka mlijeko koje je maločas izvadio.

"Fujjjjj, vrati mi tooooo. Treba mi za čokolinoooo" oduzela sam mu tetrapaka iz ruku i sa papirom obrisala onaj dio sa čepom.

"Nije dovoljno što dijelimo gene, sad bi još da i tvoj DNA unosim u sebe. Odvratno." kad mi je htio još nešto dobacit, čuli smo zveckanje ključeva i naglo otvaranje i zatvaranje vrata.

"Kuhinja!" zaderao se Lucas.

Koraci su postali sve glasniji i glasniji dok se pred nama nije pojavila moja naj frendica još od osnovne.

"Jesi dobro? Izgledaš malo crveno?" pitao ju je Lucas dok sam ja skrivala osmijeh iza ruke.

Digla je ruku u prema nama u znak da  dođe do zraka.

"Kao prvo trčala sam 23 kata jer mi se nije dao čekati lift i kad sam taman došla na 24. lift se pojavio i pokušala sam se odmoriti do tvog 57. kata."

Doboko je udahnula i izdahnula.

"Dobro, a što je to toliko bitno da si se podložila fizičkoj aktivnosti?" ne sjećam se kad je zadnji put trčala.

Ima savršeno tijelo bez trunke truda.

"Pa, imam jednu važnu obavijest. Kako svake godine Sullivan, prije stariji sada mlađi, održava zimski bal, tvoja najbolja prijateljica koja je i ujedno modna dizajnerica nekoliko krpica koje će se nositi tada, kao poklon dobila dvije pozivnice za taj bal." počela je pljeskati i skakati od sreće.

Nisam joj se pridružila, još. Meni dosta ovisi o tome hoću li moć ić. Prvo posao. Zatim i sam organizator.

Carlos Sullivan. Osoba koju sam sasvim slučajno upoznala šetajući ulicom da bih saznala da je njegovo sjedište zgrada do moje. Bio je to neboder sa par desetaka katova više, mrvicu moderniju uređeno od zgrade u kojoj sam ja živjela.

Još bi i otišla da je domaćin on. Ali nije. Od prije par godina, njegovo mjesto je zauzeo njegov sin. Iako ga nikad nisam vidla, a ni upoznala, znam da je to osoba s kojom ne želim komunicirati.

Kažu da je arogantan, zastrašujuć, daje otkaze kad mu se prohtje, da jednostavno ima hladno srce. Ili ga nema uopće. Tko će ga znati?

Ali opet to je Sullivanov bal. Ti balovi su poznati po prekrasnim gospođama i još prekrasnijim haljinama koje sigurno dođu više od moje godišnje plaće. A to je poprilično puno.

Iskreno da hoću mogu si priuštiti taj bal i sve ih zasjeniti, ali čemu? Ne podnosim bogataše i snobove i ne pada mi napamet da postanem jedna od njih.

"Žao mi je Ana, ali ja ti neću ići. Vodi Lucasa." rekla sam bezvoljno.

"Da. Dobra ideja. Pa da svi misle da sam zauzeta i nikad si neću nać dečka, a kamoli muža. I sama znaš koliko me moji kore zbog toga." osjetila sam ljutnju u glasu. A ljuta Ana znači Surea mrtva.

"Uh okejjj, idem" poraženo sam izgivorila.

"E to te ja pitam ljepotice" zagrlila me, poljubila u obraz i izletila iz stana.

Čudnog li bića.

Xavier's pov.

"Gotovi smo za danas, možete svi doma." pokupio sam fascikle s papirima za ovogodišnji bal.

Svake godine ista priča. Skupi se hrpetina snobova da se vidi ko ima više para. No naravno nitko nema više od mene.

Sam sam se sebi nasmijao kad su svi izašli. Nitko me ovdje nije vidio kako se smijem. Za njih sam gad. Bez osjećaja i emocija. Kao da ne znam što o meni pričaju kad me nema. Misle da su najpametniji pa ih to dođe glave.

Naprave nešto poput toga i onda se ćude što sam ih otpustio nakon par tjedana, najčešće kad saznam sve.

Jedina osoba za koju iskreno znam da nema ništa protiv mene je moja sekretarica Jade. Istina da je bila još i sekretarica mog oca, sa svojih 50-ak godina se dobro drži.

Sad ste sigurno mislili da pričam o nekoj mladoj, zgodnoj, sexy sekretarici s kojom bi radio sve i svašta.

Jednom jesam, priznajem. Više ne. Skupo me koštalo i to ne želim ponoviti.

.....

"Kuda gospodine?" pitao me Felix. Moj vozač.

"Doma." rekao sam umorno, kad stvarno i jesam bio.

Bal se održava treću subotu u 12. mjesecu. Za završit još imam manje od tri tjedna.

Tata želi da bude savršeno i kao i svake godine. No meni je to već dosadilo. Stalno isto. Ove godine ću uvest neke promijene, nadajmo se ne tolko primjetne.

Došao sam u penthouse u glavnoj zgradi oko 9 navečer. Sutra se opet dižem u pet, tako da sad slijedi tuširanje, večera i onda svijet snova.

************************************

Pozdrav svima, ovo je početak moje nove priče. Nadam se da će vam se svidjeti stoga uživajte.

❤️VOTE/KOMMM/SHARE❤️