Donor✔

17.

Već se dugo nisam ovakvo dobro naspavala.

Čula sam lagani zvuk budilice te naglo otvorila oči. Krenula sam prema njoj no nisam se uspjela pomaknuti. Podigla sam deku i ugledala ruku oko struka. Pratila sam ruku do njenog vlasnika i ugledala Xaviera kako još uvijek spava par centimetara od mene.

Na prvu sam se prepala, što on radi ovdje, a onda sam se sjetila jučer i mog straha od grmljavine te se opustila.

Istegnula sam se do mobitela, ne mičući ruku sa sebe i ugasila budilicu.

Vratila sam se u početni položaj i okrenula se prema njemu.

Nikad ga nisam vidjela ovako izbliza. Imao je izraženu čeljust i moram priznati jako lijepo oblikovane obrve. Kosa mu je lagano padala preko čela i stršala na sve strane. Polako se pomaknuo te sam automatski zatvorila oči.

Osijetila sam kako me njegova ruka privlači k sebi. Okrenuo se na leđa te sam ja završila na njegovim prsima.

Mislim da još uvijek spava, da je budan sigurno se ne bi ovako ponašao.

Polako sam se maknula s njega, sjetivši se da je imao slomljena rebra, no on je to sigurno osjetio te me spriječio u tome.

Napokon sam se izvukla iz njegovog zagrljaja i otišla se presvuć. Obukla sam sive tajice i bijelu običnu duksu. Kad sam izašla iz ormara krevet je bio prazan.

Zaputila sam se prema kuhinji da nam složim doručak.

Složila sam kajganu i postavila dva tanjura na otoku. Stavila pola sebi i pola njemu.

Kad sam već počela jesti Xavier je ušao u kuhinju obućen u odijelo te je njegov tata ušao iza njega.

Kud prije je on stigao?

"Ti znaš da si na kućnoj njezi? "pitala sam Xaviera gurajući tanjur prema njemu. Imao je mrski izraz lica i hladne oči.

" Xavier danas mora biti u tvrtci. Dolaze važni ulagači kojima treba predstaviti naše djelovanje." odgovorio je Carlos.

"Pa zar to ne može napraviti nitko drugi?" pitala sam uzevši gutljaj vode.

"Ne. Xavier je vlasnik i to je njegov posao." odgovorio je Carlos drsko. Još se nikada do sad nije ovakvo prema meni ponašao.

"Da. Možda je vlasnik, ali je ujedno i preživio saobraćajnu nesreću. I treba biti na kućnoj njezi još minimalno tjedan dana. I sami ste rekli da se brinem za njega tako da to upravo i radim." ustala sam se od stola i stala direktno ispred Carlosa ne spuštajući pogled.

"Dobro onda, ako je tako. Ti ideš umjesto njega." rekao je ljutito.

"Molim?!" kako sad to?

"Rekla si da on ne smije nigdje ić i da se ti brineš za njega. Stoga sada ideš ti umjesto njega jer netko mora biti tamo." nije se lako predao. Davao je tu vibru strogoće i vlasti. Ali ja se nikada nikome nisam pokoravala.

"U redu." rekla sam smireno. Neka misli da je pobijedio. "Kada je sastanak?" podigla sam glavu ponosno.

"S obzirom da bi, ako sad krenemo zakasnili, prebaci ću ga za dva sata." Klimnula sam potvrdno glavom.

"Xaver, uputi ju u posao koji mora obaviti. I neka se nactra tamo za sat i pol." rekao je Xavieru i ljuto izletio iz stana.

"Okejjj to je bilo čudno." polako sam sjela za stol pokušajući smiriti se.

"ZAŠTO SI TO NAPRAVILA?" Xavier se izderao i lupio šakom o stol.

"Samo sam htjela pomoći. Znaš i sam da se još ne možeš potpuno sam kretati." odgovorila sam mu.