Donor✔

6.

"Kakvo sad final..." prekinuo me spuštajući svoje usnice na moje. Nisam ni primijetila da sam mu odgovorila.

Sve oko nas je stalo. Bili smo samo nas dvoje i trenutak je bio savršen.

Ali ovo nije ispravno.

Kako sam uopće mogla pomisliti to?

Šta si on misli?

Da ima moć kontrolirati druge?

Kakva princeza?

Odkud mu pravo da me samo tako poljubi?

A ono najgore,

Zašto sam mu vratila poljubac?

Odvojila sam se od njega uz jedan veliki pljesak koji je slijedio za nama.

Mrko sam ga pogledala i izgubila se u gužvi koja je krenula prema njemu.

Vratila sam se do svoga mjesta ne bi li ga našla zauzeto.

Bio mi je okrenut leđima te sam prišla s druge strane između njega i Ane.

"Ana ja idem doma." rekla sam joj uzimajući svoju torbicu.

"Ej, ej kuda ćeš? Zar ti nije zabavno?" nasmijala mi se svojim ohrabrujućim osmjehom.

"Nije mi nešto dobro. Nego ideš li sa mnom ili?" pitala sam ju gledajući između nje i tamnokosog lika.

"Mogu ja odvesti Anu, nije problem." ubacio se u naš razgovor.

"Onda je to sređeno." rekla sam i zagrlila je.

"Javi kad dođeš doma." šapnula mi je.

"I ti isto."

.....

Javila sam Ani da sam napokon došla doma. Ne mogu opisati koliko sam bila ljuta na onog kretena. Iako sam mu vidla samo pola lica. Nadam se da ga više u životu neću vidjet.

Skinula sam šminku sa sebe, otuširala se, stavila haljinu na vješalicu i napokon legla u krevet i sklopila oči.

Mayday. Mayday. Mayday.

Počeo mi je zvoniti mobitel.

"Halo?" javila sam se budeći se iz dva sata kratkog sna.

"Surea trebamo te. Hitno je!" s druge strane sam čula Finna. Automatski sam se prebacila u work-mode.

"Spremna sam za 15, pokupi me ispred zgrade." govorila sam ustajući se iz kreveta.

Na brzinu sam obukla crne traperice i crnu običnu majicu. Crne čizme i kožnu jaknu. Svezala kosu u punđu i zaputila se lifton prema dolje.

Izletila sam iz zgrade i za par minuta je došlo vozilo hitne pomoći. Sjela sam na suvozaćevo mjesto na kojem je bila jakna sa oznakom hitne pomoći te sam umjesto svoje kožne, obukla nju.

"Vidi ih kako samo jure." prokomentirala sam svom najboljem prijatelju dok su motoristi prošli pored nas.

"Da, znam da jure, da ih zoveš donorima, ali i dalje ne razumijem što ti imaš toliko protiv njih?" e kad bi samo znao da tamo gdje sam ja vozila takvi bi najlakše poginuli. Zvali smo ih Donorima s razlogom.

"Nemam ništa protiv njih osobno. Samo protiv njihovog odabira vozila. A i u ostalom u ovom poslu sam se nagledala previše stvari." pogledala sam na mobitel vidjevši da još imamo svega 3 minute do odredišta.

"Ipak je bolje da po njih dođemo mi nego kola posmrtne pomoći" malo sam se nasmijala na njegov način humora. Žalosno je što je bazirano na istini.