Njemu prepuštena

Poglavlje 1

Prije 24 sata

Trčim koliko me noge nose, dok jedva dolazim do daha od već prevelike zadihanosti i umora. Da sam bila kako ptica, da samo preletim. Da preletim do njega, do mog Ibrahima, do našeg drveta. To je bilo naše tajno mjesto. Mjesto gdje smo se na par minuta skrivali od drugih, udaljeni od pogleda. Kunem se Bogom onih petnaest minuta sa njim svaki put bi proletilo kao sekunda. Svaki put bi jedva čekala novi susret.
Nisam više mogla čekati da dođe vrijeme kad će me moći isprositi od nene, pa da postanem njegova žena. Krili smo od drugih da se volimo, jer nas je bilo strah. Rijetko kad bi se neko od voljenih uzeo i završio skupa, običaji su nalagali drugačije. Ako ti se ukaže kakva dobra prilika daju te tu. Imala sam dvadeset godina i već sam bila u zrelim godinama za udaju. Svaki dan sam se pribojavala da će neni neko zakucat na vrata, tražeći moju ruku. Možda ih je i bilo, ali mi nena nije pričala. Znam da svoju unuku ne bi dala svakome.

"Ibrahiim!!!" Vikala sam, dok me noge ne donesoše pred njega.
Iz sve snage bacila sam mu se oko vrata.
"Polahko djevojko", nasmijao mi se i uzvratio čvrsti zagrljaj.
Svojom radničkom rukom, nježno mi skloni pramen kose i pomilova me po obrazu.
Zažmirila sam. Upila sam trenutak. Željela sam da potraje vječnost. Ali sam znala da nije moglo.

"Ibrahim, vidjet će nas neko", stidljivo sam rekla, a onda udaljila se jedan korak od njega. Čast nam je bila sve u životu. Ljudi su za nju živjeli. A moja nena bi me uvijek odgajala uz riječi "Kćeri nemamo para, nismo bogate, al čuvaj svoj obraz i čast. Makar nas bez tog ne ostavljaj. On je vrijedniji od svakog drugog bogatstva."
I nikad nisam željela da poslije svega nena od mene doživi tu sramotu. S tim živim i ona je jedina koju mogu učiniti ponosnom. I ovaj kratki zagrljaj s Ibrahimom i za njeg se bojim. Ne bojim se zbog sebe, nego znam kakav se ovdje život vodi.

"Ne brini, još malo i nećemo više morati da se krijemo. Dok još sakupim nekih para, tražit ću tvoju ruku od nene Fatme."

Sam Bog je znao koliko sam jedva čekala taj dan.
Ibrahim je bio stariji od mene. Imao je dvadeset i pet godina, ali ni njegovi nisu živjeli nešto bogato. Imali su za preživaljavanje, ali meni to nije bilo ni bitno. Mi smo se voljeli. Ja bih uz njega proživjela lijepo. Bitno mi je bilo samo nek sam s njim.

Nasmijala sam mu se, sva sretna, kao da će to biti sutra.
"Ako Bog da", dodala sam.

Sjedili smo na travi, tako praveći planove za budućnost. Maštajući o broju djece i njihovim imenima. Osim nene, on mi je bio jedina radost u životu. Zanijeli smo se u priču, dok me svako malo gledao svojim zelenim očima, a ja bih svaki put oborila pogled od stida. Izazivao je rumen mojih obraza.

Nije trajalo dugo, već je bilo vrijeme da krenem. Nena me poslala u dućan, a ako se ne vratim brzo, zabrinut će se. Otišla sam prva, prije Ibrahima, da nas neko ne bi vidio da skupa hodamo.

Sadašnjost

Jecala sam u suzama čitavu noć, iznova i iznova pitajući Boga šta sam mu zgriješila. Šta sam zgriješila, pa me ovako kažnjava. Svakako sam kažnjena što živim u ovom vremenu glupe tradicije. Proklet je svako ko u ovome vremenu živi. Pretežno mi, žene.

Ponovo sam prelistavala nenine riječi od danas. Kako bolju priliku neću naći, kako sam sretna što me hoće veliki aga u svoju porodicu. I znam, znam da bi pola Nevšehira sve dalo da budu snahe Dayıoğluvih. Dayıoğlu je bilo prezime age.

Ako ne poslušam nenu, umrijet će od tuge. Ako joj kažem za Ibrahima, znam šta će mi reći: "Kćeri, patit ćeš s njim kroz život. S tom ljepotom možeš naći bogatijeg muža."
Sve je bilo u prokletom bogatstvu.
Znam da me nena ne bi dala nikad u siromašno, dokle god imam boljih ponuda. Jer znala je šta je siromašan život i kako smo nas dvije živjele. Isto tako znala sam da je njena želja da me gleda kao gospođu, koja uživa, a ne kao slugu koja čisti. A ako kažem da me Ibrahim kani ženit, bilo bi više nego očito da mi je takav rad neizbježan, među njegovom onolikom porodicom. Bilo ih je dosta.
Kako god okrenem šanse su bile ravne nuli da budem ibrahimova. U svoj ovoj priči ja sam znala samo jedno. Da nikad bez njenog blagoslova ne bih mogla napustiti ovu kuću. Pa onda, odluka je bila i više nego očita.