Njemu prepuštena

Poglavlje 16

Znate, Saniye je moja majka. Moj nesretni melek, žrtva teške sudbine, koja joj mladoj život uzela. Žrtva bolesti koja je dokrajčila.
A Ekrem. Eh, on vam je čovjek, muškarac kojeg bi trebalo da oslovim sa ocem, ali toliko mi je teško to prevalit preko jezika, da ne uspijevam. Ne može vam neko biti otac ako vas malenu, kao što sam ja bila ostavi bez svog oslonca. Bez svoje ljubavi, bez svoje zaštite i podrške. Siroče sam ostala sa sitnih pet godina starosti.
Danas svako može napraviti dijete, ali babo ne može biti. Samo veliki ljudi postaju očevi.

Mene su nenine riječi toliko iznenadile, da ne znam kakav sam izgled i boju lica poprimila. Al kad vidim Omara, onda pretpostavljam da smo tu negdje.

Šta se dešava?

U redu ako me možda pomiješala sa mamom. Ipak sam joj kćerka, ličimo, a nena je samo stara žena, kojoj se može desit da pobrka imena. Baš kao i svakoj ostaloj staroj osobi. Znate kad vas vaša zovne imenom drugog unučeta, pa se brzo ispravi izgovorivši vaše?
Eto, tako je i ona sad mogla izgovorit mamino ime, a i dalje bit svjesna da nije ona. Mogla se zabuniti. Ali ovo zabuna nije.

Za ime kojim me nazvala može postojati neko klimavo objašnjenje i opravdanje, ali za spomen Ekrema, nekog trećeg čovjeka i maminu patnju i tugu, to nikako ne mogu dokučit.
Fatma mi je skroz pogubljena. Šara očima svugdje samo ne ondje gdje treba.

Pokušala sam doprijet do nje, obujmivši joj obraze svojim rukama, te natjeravši je da me pogleda.

I u tome imala sam neki osjećaj, kao da se desi neki klik, samo jednom trepnuvši dozva se sebi.

"Što me držiš dijete? Šta je bilo?" Zagleda mi se u oči.

Isto da je na tren odlutala u neku drugu dimenziju, a sad se povrati. Kao da su sekunde igrale ulogu.
Kako treba da reagujem u ovom trenu?

Rekla sam joj da je sve u redu i da idemo kući, na što je nevjerovatno sretno odreagovala. Nikad nije voljela bolnice. Ko jest?

"Omare jesmo li možda trebali ponovo pozvat doktora i ispričat šta se upravo desilo?", skoro da sam šaputala, kako ona ne bi čula.

Omar prvo pogleda u nenu, da procjeni, pa zatim u mene rekavši mi da je nećemo više mrcvarit po ovim prostorijama, nego da ćemo je odvest kući da odmori, kako bismo vidjeli hoće li se više ponoviti tako nešto.
U slučaju da ponovi, ne bismo je vucali ovamo, nego ćemo samo pozvati porodičnog ljekara dr. Hasana. To su mu bile riječi, s kojim sam se složila. Pa šta Bog da.

Pola dana je izgubljeno, a ja jedva čekam da prođe i druga polovica kako bih ovaj dan bacila za leđa, uz Božiju pomoć nikad više ne ponovivši se.

Hitro, s nenom po zadi automobila sjedeći, stigli smo kući.

Čim smo dospjeli u konak, dočekali su nas s vrata. Tako to rade prave porodice, zar ne? Brinu se.

Raspitali su se i uvjerili da je sad sve bolje, nakon čega su razumno, bez zadržavanja pustili nas da je odvedem u njenu sobu.

Moja starica se iscrpila, ostavit ću je da spava. Kasnije kad se probudi, nahranit ću je nekom laganom juhicom i biće mi ko nova. To mi je bio prioritet za obavit.

"Omar, šta ti misliš zašto je nena ono rekla?", upitam ga kad uđoh u našu spavaću. Kad napokon ostasmo sami. Od trena onog prizora, nešto mi ne da mira.

Sleže ramenima.
"Ne znam Nur. Ne bih mogao smisliti logičan odgovor. Možda je samo na tren podsjetilo nešto na tvoju majku"

Zamislim se, vraćajući njene riječi unazad.
"Saniye moja. Dijete moje, dobro sam ja, al si mi ti tužna. Tužna si što te dovedoše mom Ekremu. Znam ja koga ti voliš i sad. Patiš Saniye, oči ti plaču"