Njemu prepuštena

Poglavlje 24

Uzimam još jedan ispisani list.

     

      Nevšehir 2004. godina (Saniye)

Rodila sam svoju Nur. Svoje maljušno biće donijela sam na ovaj okrutni svijet tog divnog, hladolikog decembra. Stigla mi je kao novogodišnji poklon.
Bila mi je jedina snaga i utjeha u periodu ovog života koji provedosmo zajedno. Ne dugog života...

Eto, ona mi je bila jedina radost poslije mog Mehmeta.
I sad, evo dok držim olovku u ruci, pišem da je moj, a meni ne pripada. Svejedno dajem si za pravo prisvojit ga sebi, pa makar riječima, mislima. Jer srce je još uvijek njegovo. Pripada njemu i zaklelo se na tu vječnu, nemoguću ljubav.

2003. otkrila sam tu kobnu bolest, kojoj ne želim ni ime napisat.

Iako sam mislila da ću umrijet zbog bola u duši, nije bilo tako.
No, u jedno sam sigurna. Možda me ta bol nije dokrajčila, ali je bila dovoljan razlog za oslabit mi tijelo i dopustit bolesti da ga safata i pokoleba.

Ipak da se mene pitalo, više bih voljela da sam umrla onog dana, na vječanju il kad se Mehmet oženio. Tad ne bih ostavila iza sebe jedno nevino djetešce. Djetešce koje ništa skrivilo nije, a koje će sigurna sam napatit se kroz život. Jer, tako nešto je neizbježno s obzirom da majku pored sebe neće imat, onda kad joj najviše bude trebala.
A otac...Bog ga kaznio. Nikad se nije mogao pomirit s činjenicom da sam na sami zor postala njegova žena i da ga nikad zavoljela nisam. Da sam živjela s njim, jer eto...morala sam.
Imala sam dvije opcije: ubit se, podić ruku na sebe, il završit s Ekremom.

Prva opcija je otpala s obzirom da bih gorila u paklu, zbog grijeha koji bih počinila.
Pa sam tako ostala živa, i živa gorila u vatri od života.
Čovjek kog bih trebala nazvati mužem, i prije nego me oženio, znalo se na kakvom je glasu.
Propalica, pijano, sve pare što imade, ondje gdje ne treba dade.
Pa eto odlučiše stariji da smo negdje na istoj razini, jedno za drugo. Ja stara propala djevojka koju niko neće, a i on ništavilo kojem niko svoje dijete ne bi dao.
Mene su moji ipak dali...

Pa i njegova mati, zatraži mi ruku od mojih, jadnica mislila oporavit ću ga.
Nadala se da će mu brak donijet dobro i hajr, pa ga okrenut ka pravom putu, ali Fatmi mojoj ne ostvari se želja.
Uništavao se prije mene, a kad je vidio moju bezvoljnost za njim, samo je nastavio i nije imao razlog za prestat.

Možda da sam i bila prava supruga i ulagala ljubav u njega, drugačije bi bilo...
Ali Bog mi je svjedok da nije moglo. Mrtva duša ne oživljava drugu...

Ta starica je mučila muku sa onakvim dijetom. Ne dao Bog takvog sina ni najgorem dušmanu.

Bio joj je jedinac, a bez čovjeka je ostala prije nekih deset godina.
Sve nade je položila u to nesretno momče. I svaku izgrađenu nadu, sam joj porušio.
Kako on, tako i ja.
Kad je čula moju priču, nije znala kome više pomoć treba. Njemu ili meni.
Od tad me prisvojila ko vlastitu kćer i kunem vam se Bogom više sam od nje ljubavi osjetila nego od vlastite mati.

Pa sam tako od nje zatražila obećanje, da moju Nur odgoji kao svoju i da joj ona hajr donese kakav niko do sad nije.

Evo, danas. Moja rana koja nikad nije zacijelila, posjetila me.
Rana zvana Mehmet.

Kad mi moja Nur dotrčala u sobu i rekla da nam neko auto dolazi, znala sam ko je.
Već sam ga čekala.
Vijest sam još jutros poslala, s molbom da dođe pravac do njega. Od glasnika pravo u njegove uši. Glasnik je bila Fatma.