Njemu prepuštena

Poglavlje 15

"Ko je to?", znatiželja me kopkala.

Gledam ga i uočavam kako se pokušava sabrati, navodno da ne bih nešto posumnjala, a već jesam. Pročisti grlo, pa onda staloženo, sasvim u redu kaza
"Ma iz firme nešto", i čitav odgovor se završi na tome.

Sve mi je rekao, blago meni. I više je nego očito da ovog čovjeka nešto muči, da mi nešto krije, ali šta? Kako da dokučim?
Kunem se Bogom, još jednom ako bude od mene prešutio neke velike stvari, značio bi kraj. Ne mogu ja tako da živim. Ako će neko od mene sve da krije, da se ustručava dijelit sa mnom probleme i brige, koja je onda svrha svega u zajednici nazvanoj brak.

"Sigurno firma? Ne kriješ mi opet ništa? Omare Allah mi je svjedok, da ti još jednom preko neke stvari koja se tiče i mene kao tvoje žene neću preć. Eto samo da znaš"

Zamal. Sitni atom me zadržao da mu ne saspem ono malo saznanja koje imam o Asiye. Sumnja u meni mi govori da je upravo to ime upetljano u njegov privremeno mrtvački izgled koji je do prije malo čas imao. No, neka.

Rekoh. Upozorih. Dadoh doznanja, te okrenuh od njega. Zavalila sam se na svoju stranu kreveta i hujavo rastresla pokrivač na sebi. Dok on riječ nije izgovorio na ovo moje, garantujem da sam u pravu. I boli me to saznanje.
Ovaj put mu je prošlo za rukom, pa sam mu oprostila što je one stvari krio. Al na kraju krajeva kad je riječ o drugoj ženi ni jedna ne bi imala mira.

"Nur", poput krivca me zazva.

Šutila sam.

"Ima nešto", pa malo uze pauze, "moram ti još nešto reć"

To je to. Uzdahnem pa se okrenem njemu, u uspravan položaj sjedajući.

"Asiye!", kažem ko iz topa, a on osta zatečen. Nisam mogla više šutit. To ime je željelo van. Željelo je bit izgovoreno na glas, da izađe iz usta.

"K kako znaš?", zamuca, vidno s iznenađenjem na licu.

Moja usta, sad bi ih lupila. Brzopletost ide prije promišljenosti. Možda nije imao u planu to da mi kaže. Ali gotovo je sad. Otvorila sam kutiju, pa red bi bio i izvadit ono što čuva. Što sadrži.

Hoću da smo načisto.

"Čula sam. Onu noć kad si raspravljao s Malikom u mraku", kažem kako jest.

Preleti prstima kroz razbarušenu kosu, pa sklopi kockice o čemu pričam.

"Šta si tačno čula?"

"Omare", prekinem ga, "sad nije bitno šta sam ja i koliko čula, već ti treba da pričaš. Ja ću da te pomno slušam tako da, počni."

Pročisti grlo.

"Dobro. Slušaj. Mada nema tu ništa mnogo da se priča. Ta Asiye čije ime si čula da se spominje. E pa ona je moja bivša"

Kako me slatko štrocnu ova riječ. Očigledno ne volim kad se spominje neka druga koja je povezana s njim. Dobro. Ovoliko i ja znam. Bivša. Nije bilo teško za skužit.

"Dok sam boravio svo to vrijeme u Istanbulu, ona je bila ta za koju sam mislio da je navodno prava. Ili sam barem želio da mislim. Ali nije bila. Ispričao sam ti početak priče, kad sam i zašto otišao u Istanul i ona je priča vezana za taj period. I nek ostane tamo. Ne treba da nam se bez potrebe to ime miješa u brak i sreću koju smo hvala Bogu pronašli jedno uz drugo."

"Koliko ste bili skupa?"

"Tri godine", gledajući me u oči želio je dosegnut njihovu dubinu uvjeravajući me da govori istinu. I naravno da sam mu vjerovala, nisam imala razlog za suprotno.