Njemu prepuštena

Poglavlje 13

Ukočena kao kip čekala sam priču kojom bi nastavio započeti razgovor od danas i posložio mi toliko toga u glavi.

Dok je praktički klečao na koljenima ispred mene, držeći moje drhtave ruke, bila sam spremna na sve. Ako će da ide sve u vraga, neka ode. Ionako mislim da više prevaljuje na lošu konačnicu ove noći.

Gledam ga kako uzdahuje, kao da će izustit, toliko dugo i teško čuvanu tajnu. Čemu to? Zar može toliko loše biti? Šta god je čuvao mogao mi je odmah reći, a ne čekat posljednji tren. Vjerujem da nisam načula sama, nikad do ovog ne bi ni došlo. Ponio bi sa sobom u grob mnoge radnje iz prošlosti. Bože oprosti mi, kad ovako mislim isto da ga stavljam u koš sa kriminalcima. Ali moj Omar to nije.
Već sam čula o čemu je riječ. Srž sam dosegla, trebaju mi početak i detalji. Razlozi zbog kojih se to desilo.

"Nur, slušaj me sada. Prije nego krenem bilo šta da ti pričam, hoću da jedno znaš", tuga ga prelama.

"Volim te i šta god pomislila poslije ovog noćas, hoću da prije svega u to budeš najviše uvjerena", sklopi oči, pa vidno svali kuglu niz grlo.

Od ovih riječi zatreperi mi donja usna, ali spremno je zagrizem, suzdržavajući se bilo kakvog slamanja. Dosta mi je bilo za večeras. Jedva da mi je jasno kako stojim pri sebi poslije onoliko suza i onog otrova kojeg sam pila. Bljuvotina me malo dovela u red i ona Malikova kahva.

Gledam ga i opet ne mogu ništa drugo da osjetim osim ljubavi za njim. Ne mogu a da ne primjetim onu posjekotinu u donjem dijelu usne, za koju bi sve dala da je moja ruka u ovom trenu očisti.
No, realnost je činila svoje, kad je nastavljao sa pričom.

"Zapravo i samoj sam ti rekao još prije mnogo godina da ćeš mi bit žena, samo toga se ne sjećaš. Bila si isuviše mala."

Ošamuti me njegova lažerno izgovorena rečenica da ipak znam nešto od ove uvrnute priče. Kako mi mogao tako nešto reć, a da zaboravim? Šta ovo on govori? Nevjerica je bila u velikoj mjeri uz mene.

"Šta to govoriš?", skupila sam hrabrost, nejasno ga pitajući da malo bolje pojasni izgovoreno.

"Molim te nemoj me sad prekidat kad sam počeo. Samo šuti i pažljivo me slušaj"

Uze blagi predah i pauzu, pa nastavi.

"To se desilo kad sam imao oko trinaest godina. Nisam siguran koliko si ti tačno tada bila stara. Vjerujem da ne više od šest. Toga dana, baš se sjećam kao da je jučer bilo. Otac nas dovezao do pred neku staru, na jedan sprat kućicu. Nije bila na ono što sam navikao, još kao dijete znao sam takve neke stvari. Kad me otac ostavio unutra, da ga sačekam na zadnjem sjedištu, kročio je kroz ta vrata. Nisam znao, ni dan danas ne znam šta je radio tamo. Ja sam bio isuviše živ i radoznao da ostanem na jednom mjestu, pa kad sam tebe ugledao da se igraš kolačića u blatu, izašao sam. Zadirkivao sam te, ali me i tada, kao ni sada nisu ostavljale ravnodušnim ta tvoja dva, okeansko-plava oka. Još i dječak, sta sam mogao i znat kao takav, rekao sam da ću te oženit. I stvarno tada sam mislio tako. Vidio sam i znao sam da ljudi kad se svide jedno drugom, uzimaju se. Ti si se meni svidjela i rekao sam da kad porastemo bićeš moja žena rumenih obraza", zasuziše mu oči, a meni isto da podsvjest stvarala sliku ispričanog, svjesna negdje u dubini sebe da sam ovo doživjela. Malo, na milisekund proleti mi neka slika sjećanja i probudi osjećaj koji mi izazva posljednja rečenica "žena rumenih obraza"
I ono jutro kad mi se obratio tako, imala sam istu reakciju. Poput zvuka čudnutog ranije. Kao da se urezalo negdje duboko u podsvjest, bez mogućnosti izviranja u čistu sliku prisjećanja. Bila sam isuviše mala da bih mogla zapamtiti ovako nešto.

Doduše djeca nose sa sobom poneka sjećanja iz ranog djetinjstva. Ali ne sve.
Ako je on imao tada trinaest godina, ja sam imala pet. U periodu tog vremena, nemam jaka sjećanja, kao mlado nezrelo biće nisam ponijela veliku memoriju od te dobi.