Njemu prepuštena

Poglavlje 20

Novi dan, ista rutina.

Ispratim Omara na posao, spremim se i onda razmišljanje šta i kud.

Evo sad sjedim u salonu sa Zeynep, ispijamo čaj i dok obe na tren ušutismo skontam u sebi i dam si sto postotnu sigurnost šta ću na ovaj dan da uradim.

Otiću do Ibrahimove kuće. Sve nade su mi položene u to da ću ga tamo naći.

No, prije nego uradim tako nešto, podjelit ću to sa Zeynep i zamolit je da ide sa mnom.
Više ne činim istu grešku, kovajući glupave planove i izvodeći hrabrost za nepromisljene odluke. Ovako nek barem nekog imam uz sebe. Iako neću ništa loše da načinim.
Naću ga. Popričat. Zatražit oprost i nazad u konak. Prosto, kratko, zar ne?
Ništa teško i loše.

Što i jesam uradila. Razgovarala sam i svu ideju i namjeru koju kanim da učinim podjelila sam s njom.

"Nur, jel ti to baš pametno. Šta ako se Omar naljuti?", bile su njene riječi.

Ubjedih je da ćemo to brzo obavit i vratit se nazad. Meni je zaista potrebno da zatražim njegov oprost. Počinje me proganjat što sam ga povrijedila.
Doduše i ja sam patila i u mene je srce bilo slomljeno, ali je moje Omar zacijelio. On je bio ono pravo, a Ibrahim nije.

Tako da na kraju krajeva ja sam manje oštećena završila. I smatram se krivom za stanje u koje je upao.
Čovjek zaista može duboko da zaglibi. Da skrene s puta zbog tuge. Tuga zna da istopi, sruši, uništi, dokrajči, da ti na potpuno novi level odvede život.
Promjeni te iz korjena. Nekog na bolji način, a nekog nažalost na gori.
Međutim više je ovih drugih slučajeva.

Tog popodneva, spremne, zaputile smo se tamo.

Vozio nas je Firat.

Kad smo bili u blizu njegove kuće, rekla sam mu da prikoči na tren. Skupljala sam snagu. Duboko sam par puta udahnu i izdahnula, te spremna dala znak da nastavi i prevali još ono malo puta.

"Čuvaj se, čekam te ovdje", nježno i sestrinski obavjesti me Zeynep kad sam krenula izać.

"Brzo ću"

Nesigurno mičem nogu po nogu, jednu za drugom, dok u podsvjesti možda želim i nadam se da ga ne zateknem tu.
Al kad sam se odlučila na ovaj korak idem do kraja.

Dođoh pred kapiju i nešto me probode u grudima kad ga uočih.
Probode me tuga što ga vidjeh onakvog.

Cijepa drva, sav preznojen, u nekakvim starim poderanim hlačama, i mokroj od znoja majici. Zarastao, kose i brade poduže.
Zapustio se onaj nekadašnji moj Ibrahim.
Ovo nije onaj čovjek.
Uništio je svoju ljepotu i držanje pravog delije. Svoj stav i pogled pun života i nade za bolje. Pun planova i snova.
Ugasilo se svjetlo u onim očima, nekadašnjim usijanim zjenicama, koje se širiše kad me gledaše.

Gledam u nevjerici.

Pa sigurno sam i tri duge minute nepomično osmatrala njegove pokrete i neumornost izvršavanja radnje koju čini.

"Nur!"

Vidio me.
Blago se trznem i pravac u lice ga pogledam. Znam šta sad moram započet.

Nekako se jedva, toliko teško osmjehnem da me onaj smješak zabolio.
Otškrinem kapiju i napravim par koraka bliže njemu.

Bila sam gospođa za njeg. Toliko sam se ružno osjećala, da vam ne mogu riječima opisati.
Bila sam sve suprotno njemu i to je ono što mi nelagodu stvaralo. A nekad smo bili jednaki.
Dok on možda i dalje misli da sam se ja udala upravo zbog ove čistoće i skupe garderobe na meni.
Onu noć. Na noć prosidbe time sam ga otjerala. S tim uvjerenjem sam ga dovela do ovdje...