Njemu prepuštena

Nastavak poglavlja 7

                             OMAR

Kakva noć. Unutrica mi i dalje podrhtava od gnjeva koji je izazvala u meni. Prokleto, već ima uticaj na mene. Imala ga je još i kao dijete, prvi put je ugledavši. Kad se samo sjetim onog dana...samo jednog dana.

Znao sam da će se ovo desiti, samo sam očekivao ranije. Još u vremenu kad smo je zaprosili. Ideja za njenim bijegom, nije bila ni u kom slučaju isključena iz ove priče. Međutim, vidjevši da nije pobjegla, ni za noć vjeridbe, ni poslije vjenčanja, polako sam popuštao s tom pomisli. Navukla me, lijepo me navukla. Taman kad sam počeo da skidam ovaj zastor ozbiljno- smrknutog tipa, košta me. Zašto ljudi uvijek kada im pokažete bezopasnost i prijateljski nastojen duh, odmah jure da iskoriste to?

Iako sam to čekao, opet me nekako zabolilo. Zabolilo me što je tako naivno mislila da će uspjet u namjeni. Gdje joj je pamet bila. Ona uopšte nema predstavu da sam u sve upućen, još od samog početka. Ona. Njena ljubav prema Ibrahimu. Život koji je nije mazio. Sve znači.
Godinama je učim iz daljine.

Moje ponašanje od sinoć znam da je prestrašilo na smrt, ali stvarno nije bilo u mojoj moći. Bio je istinski osjećaj, a vidjeti je onako kako mi prkosi sva mokra, sa oslikanim grudima, odvodilo me na granicu zlog iskušenja, jedva se suzdržavajući đavoljeg nagovora da joj taj prkos ne izbijem na nos. Ali poslije bih grizao sam sebe, pa mi tako nešto nije trebalo. Za sve ima vrijeme. Pravo vrijeme.

Grešku jest načinila i želio sam da se malo opameti, ali nisam do te mjere da se razboli. Slomljenu, van sebe, temperaturom obuzetu, bilo mi je teško gledati je kao takvu. Drhtala je poput grančice na oluji. Isti tren, uočavši je skupljenu u onom mraku, svu mi huju istopila. Gnjev isti tren nesta, zabrinutost dođe.
Dok sam mislio da spava, ne želeći paliti svjetlo, Bog zna koliko dugo je onako promrzla cvokoćala. Bilo mi je žao. Krivim sam se osjećao.
Nevrijeme po kom smo dojahali u konak, odmah je koštalo. Bila je tako slabašna i krhka. Stvorena je da bude čuvana pod krilom njenog muškarca.
Da joj nisam do jutra snizio temperaturu doveo bih se u iskušenje na poziv liječniku. Samo to bi mi donijelo problem. Morao bih svašta da nalažem. Svima. A to nikako nisam volio. Nek zatihne ovaj put ova izdaja, siguran sam da joj više nikad neće naumpasti. Ovo joj je bila dovoljna lekcija. Moja žena nema pravo na čin koji je htjela sprovest. Moje je moje, pa makar i samo na papiru.

Proteklu noć, nakon što sam je odnio do tuša, sva je bila natopljena vodom.
Nisam smio dopustiti da se ponovo ta ista odjeća osuši na njoj. Budući da nisam u svemu ovome imao neku žensku osobu sa sobom, morao sam da sam obavim posao.
Da je bila pri sebi, nikad mi tako nešto ne bi dopustila, barem ne za sada. Pokušavao sam da žmirim, ne gledajući u njeno izloženo tijelo, u onom brusu i gaćama, ali nisam mogao. Otvorenih očiju sam je oblačio. Gledati je takvu, a ne moć ništa, gorko je bilo. To što nisam uspio da odžmirim grijeh mi nije, jer žena mi je.

Znam da će ujutro da ludi zbog ove spavaćice što sam joj navukao, ali nisam ništa drugo našao pod rukom. Kad se samo sjetim prve noći kad je imala na sebi. Ona rumen, crvenilo, postiđenost, kako me samo mamilo. Do sad nisam vidio da ikome tako dobro stoji obična, normalna spavaćica. Možda je ona tako nosi, jer mi je zabranjena. Opet kažem "za sada". Ne mogu joj prić kad me ne voli. Prvo ljubav, pa je uzimam.

U buncalu, dok gorimo od povišene temperature, tada nam na misli i jezik dolazi ono o čemu nismo svjesni. Njoj su dolazile riječi moga imena. Riječi kajanja i traženja oprosta. I kako onda da nastavim biti ljut?
Nisam mogao nastaviti. Dok je to ime izgovarala, svako malo sam joj milovao obraz, uvjeravajući sebe je li temperatura tijela u normali.
Imala je kožu meku poput svile.

A ona predstava od malo prije da ne smije napuštati sobu i ona četiri zida, stvar je mog principa i igre da se sabere...