Njemu prepuštena

Poglavlje 4

Nepomično sam sjedila na onoj stolici, gledajući Mehmet aginu i Omarovu igru zeybeka.

To je još jedan od tradicionalnih plesova, koji mladoženja izvodi. Očevi su od malena učili svoje sinove tim pokretima. Igralo se muški, sporo, ozbiljno i muževno.
Svaka žena bi bila ponosna, gledajući muža da ovo igra. Vjerujem da se Omar aga oženio djevojkom koja ga voli, istom jačinom bi se ponosila. Jer da budem iskrena, vraški dobro je znao kako to izvesti.

Ne mogu reći da me nije oduševljavao, ali sve sam to pratila bez emocija.
Strijepala sam za ono "šta poslije ovoga?"

Svako malo sam brisala znoj sa čela, lažno se pretvarajući da je sve u redu.

"Nuuur!", okrenuh se glasu.

"Šta je djevojko, to ne želiš da igraš, čuvaš snagu za večeras?", kao šejtan naceri mi se u lice.

Ha? Molim? Je li ovo ona meni govori za...odmah sam glavom protresla, otjeravajući misli.

Već znate ko bi mi se na ovaj način mogao obratiti. Zeynep. Naravno. Stvarno me smatrala svojom prijateljicom.
Htjela sam u zemlju da propadnem. Što od srama, što od panike znavši na šta je aludirala ova rečenica.

"Hajde, hajde nemaš se čega stidit. Žene smo"

"Allahu dragi šta ova žena priča, de nek prestane. Ti mi sabur(strpljenje) podari, njime me obaspi", opet sam pričala u sebi. Obraćala se Bogu.

Ako je bila u imalo sličnoj situaciji, trebala bi da zna šta ustvari osjećam. Ali eto, izgleda da nije. Ja sam ispala dobar glumac, a ona još bolji čitalac ljudi.

"Ajdee, vodim te u sobu, da ti pokažem gdje ćeš čekati Omara. Ovo sve ionako je pri kraju, ljudi se razilaze", pruži mi ruku da joj dam svoju.

Nisam željela da ustanem. Nisam željela do te sobe. Nisam željela ništa od toga. Željela sam svojoj skromnoj, istrošenoj kućici.

"A neka me još malo ovdje."
Htjela sam što više da odugovlačim.

"Hajdee, nemaš više šta čekati, daj mi ruku", već je sama krenu uzimat.
Za tren ruka mi se nađe u njenoj i progura me kroz gomilu. Vjenčanica me lomila dok sam je podizala, čuvala i vukla za sobom. Kad znam da je Omar aga treba skinuti s mene, radije bih pristala da se čitav život borim s njom, samo da ostane na meni.

"Evoo, uđi dušo", otvori mi vrata pred nosom.
Prije nego što smo došli do njih, provela me pored milion i jedne sobe, milion nekih prolaza i zidova, kao u lavirintu. Dobro, malo sam slagala, ne baš toliko. Ali kunem se Bogom, na tri, četiri strane bila su postavljana vrata, sa dva sprata, odvojena dugim stepenicama.

"Hajde, uđi, šta stojiš?"

Neodlučno načinih korak i prijeđoh prag.

"Evo, to je od sad vaša bračna soba. Odabrala sam vam najveću i malo udaljeniju od naših. Ti malo razgledaj, dok ti muž ne dođe, trebao bi brzo. Hajde ljubim te", na brzinu izbrblja i napusti me.
Nisam uspjela ništa da kažem.

Ostah sama, a hladni zidovi oko mene naježiše mi kožu. Šta sad, pitala sam se, dok sam onako i dalje stajala nepomična na sred sobe. Ako ćete iskreno, ništa nisam primjetila u njoj. Ni gdje se šta nalazi, ni koliko je lijepo, ni koliko je prostrano i široko. Zanimalo me samo jedno. Postoji li mogućnost da se iz ovog iščupam. Allahom vam se kunem, oni kameni zidovi od konaka sobe, ograničili su me kao zatvor. Toliko su mi bespomoćnosti dali, toliko me slabom činili.

Uspravno, ukočenih leđa sjela sam na ogroman krevet na sred sobe i jedino što sam radila bilo je gužvanje pokrivača pod prstima, na kom sam sjedila. Kako mi se unutrica grčila, grčili su se i prsti.
Ova neizvijesnost me ubijala. Njega nikada, a treperivost pomiješana sa strahom se samo jačala iz sekunde u sekundu.