Njemu prepuštena

Epilog

Poslije više od godinu i pol.

Jedna stranica mog života ispisa se do kraja. Koliko će li ih još biti...

Kaže jedan pjesnik "ljubav je duga prilika za bol"
Kako je samo u pravu.
Razumijete li vi?
Je li vaša bivala takva ili još uvijek biva?
I moja je.
No, u mene su sad stvari ljepše. Prošlost i greške me više ne proganjaju.
Sve je ostalo za leđima, gdje i treba bit.

Sad, dok sjedim na livadi, punoj cvjetića, kao u džennetu, s njih troje uz mene, vraćam film unazad godinu i pol.
Svašta sam prošla.
Izdaju oca, kojem jedva više i izgled da pamtim. Još uvijek, nikad me nije došao posjetit i potražit. Istražit šta se desilo s njegovim djetetom. On barem zna u kom mjestu bi mogao da me zateče, dok ja sve ove godine ni adresu mu ne znam. Možda ga na kraju krajeva više i nema.
Ukratko, taj čovjek me nikad nije smatrao svojom, a ja sam se pomirila s tim.
Pomirila sam se sa svim.

Udajom.
Period s Ibrahimom.
Prošla sam i priču s Omarom i njegovom prošlosti.
Smrt nene.
Otrov zvani Asiye i njenu braću.
I da, Malik. Možda vas zanima šta je bilo s njim.
S obzirom što bi Omar rekao, da mu propale mućke s Asiye, vratio se ponovo u Istanbul. Kad malo razmislim, mislim da su zapravo oni jedno za drugo.
Shvatio da ovdje nema šta tražit. I ako se mene pita, nek mu je sa srećom. Daleko mu kuća od naše.

Da nastavim s nabrajanjem.
Ranjavanje mog jedinog čovjeka i slom živaca od straha da ne ostanem i bez njega.
A tek, priča o mojoj majci, babi Mehmetu.

Mehmet babo vidi u meni svoju Saniye, i smatra me svojom kćeri.

Ja se iskreno nadam da će onaj svijet bit bolji za njih oboje.
Da će bit u rajskim ljepotama, pod stablima živeći svoju ljubav, punim plućima, kakvim na ovom okrutnom dunjaluku mogli nisu...

Nadam se da ste shvatili zašto je moja ruka data velikog aginom sinu, iako sam sirotica.
Svaki klupko se odmota na kraju...
Sve se poklopilo i sad sve ima smisla. Sve ono što je nena gubeći se pričala...

Jesam li Omaru ispričala tešku sudbinu moje majke i njegovog oca?
Jesam.
Donijela sam one papire da ponovo, zajedno s njim pročitam i na kraju smo oboje plakali.
Mehmet babo još uvijek ne zna za to...mislim da je bolje tako. Odlučili smo da mu ne budimo rane.

Sve je to bio jako težak i stresan period mog života.
Lekcije koje su me učinile jačom i snažnijom. Otpornijom, borbenijom.

Sad su tu, moja dva mališana u stomaku i on, koji spava, ispružen na dekici dok mu sunce grije ono najmilije lice.

Grizem jabuku, sva otečena, poput loptice s ovoliko nabačenih kilica zbog trudnoće i pišem posljednju stranu dnevnika.

Tačno prije devet mjeseci saznali smo da ćemo postat roditelji jednom malom biću. Kraja sreći nije bilo.
Međutim poslije nekog perioda, otkrilo se da će to malo biće ustvari da budu dva lopovčića, dječačić i djevojčica, to jest kćerkica i sinčić.
Pa evo, sad svaki čas iščekujemo, da svojoj mami daju znak da su spremni izać. Da su spremni za nas i sve oko nas.

Oni su nam nagrada. Moja nagrada za sve pretrpljeno. Tako gledam na to i neizmjerno sam zahvalna Onom ko nam dade i zapisa ovako nešto.

Poslije kiše dođe sunce.

Proljetni povjetarac mi miluje kožu, i upijam svaki trenutak radosti.

Začujem zvuk automobila kako se sve više približava mjestu i znam ko je.
Orhan i Zeynep. Čekamo ih.

I da, još jedan član obitelji. Serhat. Njihov mališa. Prvo unuče i radost konaka.
Moja Zeynep, koja mi postala kao rođena sestra, koju nikad nisam imala, uspjela je donijet na svijet jednog onakvog bombončića. Nakon tolikog truda i želje, Bog im je podario smisao života.
Porodila se prije sedam mjeseci.
Možete li zamisliti njenu i Orhanovu sreću?
Probajte.

Parkiravaju auto u blizini našeg, a ja taman u trenutku da završim i oglabam ono još malo jabuke što imadoh u ruci, sreza me.

Pogledah. Mokro ispod mene.
Napipam, uspaničim se, dreknem.

"Aaa!"
"Omar, Omaaar!!", gledam ispod sebe lokvicu, dok njega rukom drmam sa strane.

"Ha, Şişko moj (debeljuco)!", trznu se, prepade od naglog buđenja.

Da, sad sam debeljuca. Nabila sam koju kilicu i od milja me zove tako već neko vrijeme. Kaže da sam mu slatka kao takva i da bi volio da uvijek ostanem njegova okruglica.
Znate da sam uvijek bila mršavica, svilene kose i grudi većih nego što bih voljela.
No, sad sam popunjena sa svih strana...

Ma da ne dužim.

"P p puko je. Boli! Dolaze nam Erol i Umut! Vozi mee!!", dahćem dok galamim.

Već smo im dali imena. Ja svojoj Umut, da uvijek bude nečija nada, a Omar Erolu, da bude odlika hrabrosti i snažnosti čvrstog karaktera.

Moj Omar se pogubi u sekundi. Krenu se znojit više od mene.
Ne zna gdje udara jadan. Okreće se sad tamo, sad ovamo.

"Bolil? Diši, moja Nur, diši"
"Aaaj gdje su mi ključevi", sav se uzvrtio, pipa džepove.

Dišem, udišem, izdišem.
Užasno me strah.

Orhan i Zeynep primjete iz daljine o čemu je riječ i stvore se za tren kod nas.

"Nur!" , povika Zeyno.

"Vodite me Zeyno. Ovog svog ću ubit, izgubio ključeve!!!"

"Pa sad su bili tu", pipa se, diže dekicu pod nama, pravda se.

Zeynep se grohotno zasmija. Valjda smo joj slatki.

"Svi su isti. Svaki se pogubi i izgledaju kao da im je gore nego nama", dade Serhata u Orhanove ruke i pomože mi s Omarom da se pridignem.

Moj dragi muž dok me držao, govorio je "Orhane javi ocu, ja ću vozit, daj ključeve!"

Smjestiše me nazad sa Zeyno, dok me držala za ruku i govorila da ustabilim disanje.

"Uuuff uuf", moram da govorim. Ipak boli.

Kako ja udišem i izdišem i kolikom brzinom i tempom, tako i moj Omar.

"Ma šta to radiš, prestani", uspih da kažem, a smijeh Orhana i Zeynep odzvoni automobilom i kao da se sreća prelomi i odzvoni čitavim nebom i svemu što je pod njim...

Happy end.