Njemu prepuštena

Poglavlje 5

"Nisam željela da ti pokvarim planove. Žao mi je ako jesam", pravdala sam se, bojeći se da bi mogao svaki čas da zagalami na mene.

"U redu je. I nisam imao nekih bitnih stvari za danas", udostoji se da mi odgovori, nakon dugi minut. Je li baš morao toliko da čeka. Svaki put pretrnem, od ove njegove ukočenosti.
Vodio me prema štali.

Otvori pohrđala, istrošena vrata i reče mi da sačekam ispred.

Željno sam iščekivala.
Pojavi se držeći ga za uzde. Konja. Nju. Rajsku Fırtınu.
Kao dijete obradovano novoj igračci, osmjehnula sam se.
Stadoše ispred mene, a ja isti tren pređoh rukom po njoj. Kako je samo bila lijepa. Ja nju rukom milujem, ona mene pogledom. Predala se isti tren. Znala sam da bismo se mogle slagati.

"Kako je samo divna", očarano sam rekla, i dalje joj idući niz dlaku.

"Da. S razlogom je moja. Jedino nju držim ovdje, u štali kod konaka. Ostali su dalje u polju", smireno mi objasni.

Čula sam ga, ali nisam znala šta da mu uzvratim na ovo. Kimala sam glavom, vjerujući da me posmatra.

"Hajde, sad ćemo da odjašemo do polja gdje su ostali konji. Ako želiš tamo možeš da pokušaš sama."

Da odjašemo?

Primjetio je kako sam ga zbunjeno pogledala. Znao je da mora bolje da pojasni.

"Uzjahat ćeš sa mnom zajedno, držeći se čvrsto iza mene, je li u redu?", gledao me.

Progutah lopticu i samo potvrdih glavom.

Nabaci sedlo, zakorači, te istrenirano zaskoči na njega. Izgledao je poput ratnika. Osvajača. Viteški dobro popet.
Kad se smjesti, pruži mi ruku odozgo.
Bez imalo nekog oklijevanja, pogledah ga onim svojim krupno plavim očima, te ispružih svoju sićušnu ručicu.
Čvrsto mi je uhvati, povukavši me sebi, onako snažno, muški, bez ikakvog napora.
Malo se provrckam, namjestivši se, a onda skontam koliko sam mu zapravo blizu.
Tijelo uz tijelo. Opet me bilo sram i znala sam da sam poprimila onu svoju rumen.
Sreća nije me mogao vidjeti.

"Čvrsto me obujmi rukama, da ne bi pala."

On reče, a ja blago pomaknuh ruke, prelazeći mu sa zada, do stomaka.
Prislonih šake na njegovo tijelo, nesigurna da više stisnem. Pokušavala sam iskontrolisat disanje, da ne shvati kako se osjećam.

"Jače prihvati, past ćeš", upozori me.

Znala sam da treba da poslušam.
Pomilova je nježno, uzevši uzde među šake.
Svojim visokim tonom uzviknu joj ime, poput vojnika kad kreće u boj, davajući znak da krene. Isti tren stisak mi ojača, držeći se njega kao da mi život ovisio o istom. Iako smo se lagano kretali, konj skoro pa hodao, osjećala sam opet blagi nemir. Nije me bilo strah, daleko od toga, već neobično sam se micala iza njega, vagajući se tamo-ovamo. Nisam ni sa kim navikla biti u toj blizini...Za mene neugodno blizu.
Čitavim putem jedno uz drugo samo smo šutili. A šta bismo to imali i pričati.

"Možeš li sići. Treba ti pomoć?", gledao me sa zemlje, dok sam ja i dalje bila na Fırtıni.

Pravila sam se pametna, pa sam krenula silaziti, bez da sam ikakav odgovor dala.

"Aaa!!!", vrisnuh.

Noga mi iskliznu i već sam se vidjela na zemlji.
Ali umjesto zemlje, dočekaše me snažne ruke. Pridrža me da ne složim svojim tijelom od tlo, a ja u isti mah htjedoh u zemlju propasti. Jesam li lijepo mogla reć da trebam pomoć, a ne raditi na svoju ruku, glumeći iskusnu jahačicu.? Jesam, itekako jesam. Sad me blam, pobogu kako sam se osramotila.
Ali on kako je sišao, izgledalo je i više nego lagano. Mislila sam da mogu i ja, da ne zahtjeva neku veliku mudrost. Zašto sam morala onu prokletu nogu da zakačim i da izgubim ravnotežu. Zašto?