172. deo

750 53 2
                                    

Soba mi se učinila mnogo bolje uređenom kada sam se po treći put vratila u nju. Sela sam na besprekorno meku belu posteljinu sa crtežima crvene ruže. Oblici cveća podsetili su me na Aleksejevu tetovažu na grudima - ruža sa izrazitim crnim trnjem.
Uzdahnula sam, a potom se opružila na krevetu. Kada sam poslednji put lepo spavala? Prošlog meseca? Ili ipak te noći uoči mog rođendana provedene sa Aleksejem?
Zašto je posteljina tako mekana i tera me u san?
Nakon besmislenog razgovora sa njim, odustao je da mi kaže još nešto. Znao je da nema šta da mi kaže kako bi me ubedio u suprotno. Pogledao me je razočaranim pogledom i potom je izašao iz kuhinje, a onda i iz vikendnice. Prišla sam prozoru kako bih videla kuda se uputio. Nije seo u kola. Zaobišao ih je i uputio se prema šumi gde mu se ubrzo gubi trag.
U potpunosti umorna nakon pospremanja kuhinje, popela sam se na sprat i ušla u sobu u kojoj je trebalo da sada nas dvoje ležimo.
Grešim li ja u nečemu?
Pokušavam. Jako želim da ga razumem. Ali ne mogu. Tri meseca je prošlo otkako nisam više sa Alekom. Šta mi je ta veza doprinela? Bol i setu. Verovala sam mu. Nadala sam se. Kasnije sam se razočarala. Niti mi je čestitao rođendan, a niti mi je izjavio saučešće za oca. Ne želim da se vezujem više za takve osobe koje će posle raskida da se prave da ne postojim.
Gledajući Aleksejeve oči pune nade pokušavam da pređem preko svega, ali kako to da učinim? Kako? Želeo je da ubije mog oca. Želeo je da me osramoti.
Nije se trudio da mi se približi jer me je stvarno želeo, već zbog osvete. Nije ništa osećao. Sve vreme, glumio je, sve do nekog dana odnedavno kada je shvatio da mu nije svejedno.
A da li je stvarno tako?
Otvorila sam oči.
Sunce je davno već zašlo.
Koliko sam spavala? Pet sati? Šest?
Lenjo sam ustala sa kreveta. Glava me je ubijala i učinila mi se teškom.
Gluva tišina oko mene.
Spustila sam se na prvi sprat. I dalje se nije vratio. Da li je otišao kući?
Proverila sam u sobi pre nego što sam izašla napolje. Prazna soba i kupatilo.
Njegova kola su bila na mestu, netaknuta.
Jarki farovi kola su me zaslepeli. Automobil se zaustavio pored Aleksejevog i ugasio svetla.
M: ,,Laura?"
J: ,,Nema Alekseja."
Namrštio se.
M: ,,Kako ga nema?"
J: ,,Nema ga. Par sati ranije je otišao u šumu i nije se vratio odande."

Savršeno nesavršeni (Završena)Where stories live. Discover now