Jedina

11. Poglavlje

S dvije male ručice u svojim dlanovima Lorie se uputila niz ulicu prema prodavnici ručno pravljenih čokolada. Bio je to jedan od onih objekata za kojim je žudila nakon što ih je opisala u svojim pričama. Mnogo njenih likova je pronašlo ljubav tu, a njoj je trenutno trebalo sva moguća ljubav koju može dobiti, pa makar bila u obliku čokolade.

Dječica su prstom pokazivala svaku novu radnju koju su prošle i divila se šarenilu.

„Znate da Alabama ima najveću stolicu ikada izgrađenu?" upitala je Lorie. Dva mala znatiželjna lica su se podigla prema njoj. Lorie je uživala u stvaranju priča pa tako je započela s ovom.

„To je stolica za jednog diva što živi u ovim krajevima, izlazi samo kad je pun mjesec i sjedne na tu stolicu i posmatra grad. U ruci uvijek ima svjetiljku i čuva nas od mraka tokom tih dana. Primjetićete onih noći kad je mjesec okrugao k'o lopta da se vani bolje vidi."

Djeca su vibrirala od uzbuđenja i otkrića nečeg novog.

„Šta je div?" upitala je Jane.

„Div je jedan veliki, veliki čovjek", odgovorila je Lorie.

„Koliko veliki? K'o tata?" upitao je Jake.

„Ih, vaš tata je mrav za njega", odgovorila je s osmijehom Lorie i podigla pogled kako bi gledala kuda hodaju.

„Veći od tate??" upitala su djeca u glas.

„Puno veći. Pokazala bih vam ga, ali trenutno spava. Mada možemo otići vidjeti stolicu ako vam tata bude za."

Djeca su oduševljeno klimala glavom i šutila cijelo vrijeme dok su hodali zamišljajući kako izgleda taj veliki čovjek.

Lorie je razmišljala o poslu koji sutra mora obaviti. Njen menadžer je pomislio da bi bilo pametno da iskoristi putovanje kako bi završila neka istraživanja za novu knjigu koja treba uskoro da izađe i da se konačno odluči kako će izgledati. Iako je bila pod pritiskom izdavačke kuće Lorie nije mogla da piše danima prije dolaska. Falio joj je još jedan preokret kako bi mogla da završi, ali ništa joj nije padalo na pamet. Mogla je da ubaci još neku bivšu djevojku ili neku nesreću i da pošalje glavnog lika u bolnicu, ali to joj je već bilo previše. Nije mogla da se sjeti ničega novog jer joj je mozak bio ispunjen Joelom. Zatresla je glavom i vratila pažnju na put kojim su hodali.

Vrijeme je za razliku od zadnjih par dana bilo sunčano i to sunce je izmamilo ljude vani. Mnogo njih ju je s pažnjom posmatralo, ali glumila je da ih ne vidi. Nije bila sigurna da li im je bila zanimljiva zbog djece ili što im se činila poznatim, a možda i zbog toga što su saznali da je ona ta „poznata" spisateljica koja je dovela sve te ljude tu. Ona se uopće nije osjećala poznato, čak niti spisateljicom. Duboko u sebi je ona bila osoba koja voli da stvara neke nove svjetove i znala je da to prenese riječima na papir. Nije svaka njena knjiga bila uspješna, baš naprotiv. Prve knjige su bile pravi neuspjeh. Uprkos svim tim negativnim kritikama bila je potrebna ona jedna prava, pozitivna da je pošalje na vrh. Čuda ne čini masa, već samo jedna osoba koja vidi drugačije od ostalih.

Kada su došli ispred plavog izloga kojeg se dobro sjećala Lorie se morala nasmijati. Mnogo sjećanja ju je vezalo za ovu malu radnju, bolnih sjećanja koja je željela na trenutak zaboraviti, pa je odlučila stvoriti nova s ovo dvoje djece koja su pustila njenu ruku i naslonila lice na staklo. Zadivljeno su posmatrali sve te delicije izložene da privuku pažnju.

„Lorie, vidi. Hello Kitty", rekla je Jane dok je zadivljeni Jake samo šutke posmatrao.

„Hoćete da uđemo unutra i vidimo šta sve ima?" upitala ih je Lorie tiho i za odgovor je dobila vrisak. Rukom je gurnula vrata i odmah se osjetila hladnoća koja je uvijek bila prisutna u tom objektu. To nije smetalo malim tijelima da se proguraju pored nje i krenu u istraživanje. Zvončići iznad vrata su ih najavili pa se stari gospodin George pojavio iza pulta. George je po godinama mogao da joj bude djed, ali nije tako izgledao. Njegova sijeda kosa bila je uvijek bila sređena. Lice glatko obrijano, a osmijeh nikad nije silazio s tog okruglog lica. Nosio se kao pravi gospodin, uvijek u ispeglanoj bijeloj košulji s crnim hlačama na peglu. Rukavi su uvijek bili čisto bijeli sa srebrenim manžetnama. Lorie je bila sigurna da još uvijek nosa iste crne kožne cipele koje je godinama nosio. Jednom ga je upitala zašto ne kupi nove, ima novca, na što joj je on rekao da ljudi olako odbacuju sve staro. Kako ljude tako i predmete. Zašto bi zamijenio nešto što mu odgovara s nećim na što će se morati naviknuti. Nije imalo smisla. Lorie se nasmijala na to sjećanje.